Gorušičino zrno

Zakoračili smo u liturgijsko vrijeme zvano „vrijeme kroz godinu“. Nakon dugačkog vazmenog vremena u kojem smo razmatrali središnja otajstva naše svete vjere i koje smo završili jakim svetkovinama Uzašašća i Duhova te nakon njih svetkovinama Presvetog Trojstva, Tijelova te Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina, ulazimo u liturgijsko vrijeme pomalo zbunjujućeg naziva, ali vrlo važnog značenja. Vjera se ne živi samo u velikim i svečanim blagdanima, već uvijek i u svim mogućim životnim trenutcima. „Vrijeme kroz godinu“ liturgijski je okvir čija je glavna zadaća pratiti vjernika u njegovoj svakodnevnici i redovitosti života pozivajući ga da preko slušanja Božje Riječi omogući rast posijanom sjemenu Kraljevstva nebeskog u svojem srcu.

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus ostavlja svojim učenicima, svima nama koji se time ponosimo, vrlo važnu poruku. On uspoređuje Kraljevstvo Božje sa sjemenom posijanim u zemlju, sa sitnim gorušičinim zrnom koje jednom posijano započinje rast. Zaustavimo se na tri karakteristike sjemena.

Malenost

Prva karakteristika toga zrna je njegova malenost i neznatnost. Vjera i život u vjeri za svakog od nas počinje kao nešto malo i neznatno. Koliko nam se puta čini da nema smisla biti vjernik, da nema smisla nasljedovati Gospodina. Da bolje uvijek prođu oni drugi, da za vjernika nema mjesta u društvu, politici, dobrom radnom mjestu. Kažu da je diktator Staljin pitao svoje generale koliko vojnih divizija ima Katolička Crkva. Kada su mu odgovorili da nema niti jednu uskliknuo je da onda ta crkva ništa ne vrijedi. Biti vjernik znači prihvatiti logiku malenosti u očima svijeta iz koje se djelovanjem milosti Božje preko života u vjeri crkve rađaju veliki i prekrasni plodovi ljubavi i mira. Kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske. (usp. Mk 4,31) Danas nam se sve više čini da je Bog izgubio bitku. Ljudi otpadaju od vjere i istine, moralni slom društva sve je očitiji, Crkva i vjernici prolaze kroz krizu u kojoj se mnogi ne snalaze već odustaju. Što sada? Pogledajmo Isusa. On je to malo i neznatno sjeme, zgaženo i ubijeno, ostavljeno i prezreno, popljuvano i ismijano. Iz njegove žrtve i smrti, snagom uskrsnuća, rodio se novi život i novi plod Božje pobjede i svemoći koja se i danas pokazuje u vjeri Katoličke Crkve koja usprkos svim progonima već dva tisućljeća opstaje poput svjetionika smisla, istine i spasenja svim narodima.

Narav rasta

Druga karakteristika sjemena je specifična narav njezinog rasta. U prirodi, jednom kada je sjeme bačeno u zemlju, ono je neovisno od onoga koji je to učinio te se razvija sukladno specifičnim zakonitostima prirode. Sijač je posijao sjeme i dužan je za njega brinuti i učiniti sve da ono raste, ali on ne daje rast tome sjemenu, niti može znati kada će doći plod. Tako je i s nama. Mi bi smo voljeli upravljati našim životom, sa sjemenom vjere u nama posijanom, ali ne shvaćamo da to nije naš zadatak. Vjernik ima stalnu potrebu vjerski rast promatrati svojim mjerilima težine i širine, isplativosti, uspjeha i zanimljivosti. No to tako jednostavno ne ide. Ljutimo se na Boga kada se ne događa nešto što smo si mi zamislili, kada ne dajemo plod u vrijeme kada mi to želimo, kada ne razumijemo zašto nam se nešto dogodilo. Imajmo uvijek na umu ove riječi iz proroka Izaije: "Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti." (Iz 55,8). Naš vjerski rast i Isusovu preobrazbu našeg života  jednostavno ne možemo razumijeti ljudskim kategorijama. U drugom čitanju sv. Pavao nam govori: "U vjeri hodimo, ne u gledanju." (2 Kor 5,7). Radikalan i isključiv racionalan pristup životu i vjeri velika je prepreka djelovanju Božjem u životu čovjeka. Ako nam ovo temeljno pravilo duhovnosti nije jasno, vrlo brzo ćemo se razočarati, jer  nismo dobili ono što smo očekivali i ne u vremenu koje smo mi zacrtali. Ja sam pozvan dopustiti Božjoj milosti da u meni djeluje, te surađujući s njom u kršćanskoj nadi očekivati predivne njene plodove.

Stupnjevitost rasta

Treća karakteristika sjemena jest stupnjevitost njenog rasta. Biolog pažljivo prati svaku stopu rasta neke biljke te je za njega svaka faza razvoja važna i potrebna pažnje i brige. Tako je i s ljudskim životom koji od trenutka začeća, razvoja prvih organa, rođenja pa sve do starosti prolazi proces rasta i razvoja. Isto vrijedi i za naš život u vjeri. U njemu nema gotovih rješenja, brzih i kratkih tečajeva, instant napitaka mudrosti, već postoji samo stupnjevitost rasta i otvaranja ljudskog srca ranjenog grijehom Božjem Duhu. Stoga je svaki korak važan, svaki trenutak u kojem se nalazimo ima svoj smisao. Duh Sveti poštuje ljudsku narav i djeluje u njoj postupno i stoga nema koristi od trenutačnih ushićenosti, već se od vjernika traži rast u poniznosti i djelatnoj ljubavi. U tom rastu u vjeri nije svejedno što i kako se čini. Duhovnost nije za diletante i zanesenjake, već ljude spremne slušati i mijenjati se u strpljivosti iz dana u dan do punine Kristove. Opasno je također zaustaviti taj rast ili Boga staviti na čekanje kao da se radi o gledanju nekog filma. Suludo je misliti da ako prestanem rasti u vjeri, moliti, ići na kateheze ili sv. Misu, da to neće imati posljedica na moj život. Pupoljak nove ruže ne raste preko noći.

Molimo po zagovoru Bezgrešnog Srca Marijina da Gospodin stavi uvijek u naša srca svoju Riječ, ali i želju da po njoj rastemo sve više slični svome Učitelju.