Vjeruješ li mi?

U posljednje vrijeme sam sebi često postavljam jedno pitanje: "Vjeruješ li u Boga?". Svećenik sam i odgovor kao da se sam od sebe nameće, on se podrazumijeva, taj odgovor je "normalan", naučen, načitan, sto puta argumentiran, već 27 godina življen. Ali možda baš u tome i jest problem - u tome što se to podrazumijeva, što je naučeno i razumski argumentirano, ali je li življeno, vidi li se? Živi li taj odgovor duboko, mirno i sigurno u mojoj duši, u najtimnijoj i najstrastvenijoj dubini moga bića iz koje proizlaze moja djela i izbori. Kada mi se po glavi počnu "motati" ovakva pitanja, i kada uvidim da je vjera toliko široka i sveobuhvatna stvarnost da je odgovor na ova pitanja uvijek i "da" i "ne", ja se počnem baviti ovim "ne".

Prepoznaj "ne"

A gdje vidim ovaj "ne"? Na bezbroj strana, a posebno u jednom pitanju koje mi onda Gospodin postavlja, pitanju o kojem ću malo kasnije, prepoznat ćete ga. Od tih bezbroj strana posebno mi se ističe jedna, koja je svima nama zajednička i svakodnevno se nalazimo u toj istoj situaciji. Govorim o raspravi s onima koji ne vjeruju, rasprava u kojoj branimo i argumentirano svoju vjeru. U tim raspravama dogodi nam se nešto čudno: naša usta i razum govore "Da, vjerujem", ali sve ostalo govori "Nisam baš siguran!" i "Uvjeravajući tebe, sam sebe uvjeravam!" i "To što se ljutim na tebe, zapravo se ljutim na raskol u sebi koji mi se javlja između toga da moram biti vjernik i onoga da ne znam točno što to znači i nisam skroz siguran želim li biti vjernik do kraja!". Govorim o nemiru i raširenim očima s kojima uvjeravamo, govorim o srdžbi, ili o sramu i ustručavanju, razvodnjavanju istina vjere, nauka i Otajstava koji u sebi skrivaju moj "ne"!

Nemojte me krivo shvatiti, o svojoj se vjeri može vatreno govoriti, može se i onako otresti neke prigovore izvana, može se biti i ironičan, može se i izgubiti strpljenje, možete čak i ismijati neke argumente, ali srce, duša, vjera moraju to pratiti. Ako pak razvodnjavamo i radimo kompromise kako bi Krist bio prihvatljiv i nevjerniku, onda moramo znati da time lažemo o Kristu, obezvrjeđujemo Njegove riječi, pravimo ga lašcem i onda takva vjera potpuno gubi svoju svrhu. Sv. Petar poziva na davanje obrazloženja nade koja je u nama, poziva na blagost i poštovanje u tom davanju, ali čitamo kako su i Isus i on bili odlučni u opomenama, iskreni i oštri u otkrivanju čovjekova stanja i bez ustručavanja u "jao vama" i "bezumnici"... Kako sve to spojiti, kako spustiti vjeru iz glave u dušu? Varamo se ako mislimo da će se to dogoditi bez, osim razgovora O Osobi, razgovora S(!) Osobom. Kao ovi ljudi iz današnjih Misnih čitanja koji pozivaju, prilaze, dotiču, mole, vuku Isusa. Vjera sjeda u srce s vremenom provedenim u miru s Gospodinom. Tu se otkriva istina, tu se prisjećaš svoga života i uviđaš Gospodinovo vodstvo, tu otkrivaš dubinu i mudrost Gospodinove pedagogije kojom te vodio kroz bol i muku, kroz križ prema sebi, tu ti se otkriva božansko nadahnuće Pisama koja u sebi sadrže toliko istine, mudrosti, Riječi. Samo u molitvi moguće je sagledati sebe, svijet, povijest, smrt, talente i uvidjeti njihov smisao. Samo u molitvi moguće je odvojiti se od naviknutosti na čudo čovjeka, na svijet na povijest i budućnost, zadiviti se i reći: "Bože moj, ovo je čudo, ovo je tvoje djelo!". Božje stope očite su u svijetu, u vjerniku i u nevjerniku.

Vjeruj mi!

I kada napokon sve sjedne na svoje mjesto i vjera mi se spusti iz glave i navike u srce i dušu, postane način moga disanja i biranja, javlja se jedno strašno pitanje (da, kada povjerujemo u Boga tek smo na početku): "Marko, vjeruješ u mene, ali zašto ne vjeruješ MENI??? Da, kada legneš u svoj krevet vjeruješ u mene, kada mi se moliš vjeruješ, kada me obrazlažeš i argumentiraš iskreno vjeruješ u mene, ali zašto mi ne vjeruješ toliko da mi se predaš? Zašto se tvoj put za tvoj život i moj put za tvoj život uvijek nekako sukobljavaju? Što misliš čiji je bolji? Zašto uvijek u tvojoj duši tinja ona druga vjera da su sve dobre stvari u životu ili ilegalne ili nemoralne ili debljaju (ima jedna uzrečica), i još uvijek se pokušavaš ogrebati o koju od njih gledajući kako da se malo otmeš mome vodstvu? Kao, ja ti ne želim dobro? Ja sam tu da ti otmem sve životne radosti? Nisam li tu upravo da ti ih donesem... Zašto po svome, mimo mojih poticaja, usmjeravanja, pouka kroz Pisma i nauk moje Crkve, gradiš svoju budućnost, svoju vezu, svoj brak, SVOJ posao, SVOJE talente, SVOJE propovjedanje onda kada si TI spreman, SVOJU djecu i njihov broj, SVOJE vjenčanje koje neće biti dok ne bude stan od 85 kvadrata, auto od 110 konja, plaća od... Zašto mi ne vjeruješ? Neću te upropastiti, i dobro znaš kada poticaji dolaze od mene, provodili smo vrijeme zajedno i dirnuo sam ti srce u molitvi. A zašto uporno biraš svoju kratkovidnu i plitku viziju umjesto moje koja ti donosi ono što ni sanjao nisi... Marko, vjeruj mi! Nije li to poruka današnjih čitanja?

Gospodine, još toliko posla samnom. Pomozi mi da osluškujem tvoj glas, daj mi snage da se oduprem napastima, ojači me i potakni na molitvu, otvori mi oči. Ajmo dalje zajedno, ništa nije gotovo. Vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!