Što znači - "vršiti volju Božju"?

Za vrijeme jutarnje mise u župnoj crkvi bilo je uistinu divno slušati u pozadini, a osobito u trenucima tišine, jedan orkestar. Bio je to orkestar kojega u danu rijetko kada čujemo, a i kada ga čujemo, ne obraćamo previše pažnje na njega. Orkestar je to malih ptica pjevica koje nam svojim pjevom, svaka na svoj način, uzdiže pogled prema našem Stvoritelju, koji je tako divno uredio ovaj svijet u kojem „živimo, mičemo se i jesmo“.

Ponekad je uistinu „stravično iskustvo i jeziva spoznaja“ kada uđemo u neki prostor na kavu i kada od silne tutnjave glazbe jedva čujemo što nam priča osoba koja stoji ili sjedi tik uz nas. A takva buka čovjeka naprosto isprazni. I to do te mjere, da kada izađe iz bučnog prostora, više ne može niti pričati jer je izgubio glas. A od buke nemamo baš nikakve koristi. Ona nam jedino „pomaže“ da pobjegnemo od sebe samih. I na kraju nam ne ostaje ništa, a drugoga nismo ni čuli.

Strah od tišine

Zanimljiva je činjenica da čovjeka tišina plaši. Ne volimo baš previše boraviti u tišini. Tišina nas dovodi u stanje u kojem se nužno suočavamo sami sa sobom, a tog susreta i „kave samih sa sobom“ najviše se bojimo. U susretu samih sa sobom zapravo se susrećemo i s Gospodinom koji šeta najljepšim vrtom na svijetu: našim životom. Ali... „Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrih...“

Čovjek je napokon stao pred Gospodina. „...i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.“ Kada stojimo pred Bogom, stojimo i pred istinom o sebi samima, ali istinu o sebi ne volimo čuti. Od nje bježimo i tražimo prvi grm u svojem životu u kojem ćemo se sakriti. Tražimo neku masku da nas nitko ne prepozna onakvima kakvi uistinu jesmo.

Tako će svaki od nas naći neki svoj grm u koji će se sakriti: odjećom, obućom, glazbom, ili čak jedenjem ili pijenjem. Sve su to naši bjegovi od kojih se možemo sakriti, ali samo pred ljudima, ne i pred Gospodinom.

Gospodin poziva

Gospodin nas poziva da izađemo iz svojih grmova i da stanemo pred Njega. Ali ni tu čovjek nema kraj. Za sve što mu se događa u životu krivi nekog drugog: „Žena koju si mi dao – ona mi je dala.“ ili pak malo dalje čitamo: „Zmija me prevarila, pa sam jela.“ I tako dolazimo i do samog začetnika sviju grijeha, oca laži: Sotone.

Kada bi sada morali reći bojimo li se Sotone ili ne, većina nas bi možda odgovorila da se ne boji. I ne trebamo ga se bojati. No s njime moramo biti vrlo oprezni. Vrlo lukavo ulazi u naš život, u naš vrt, koji put i pod krinkom dobra, i onda u njega unosi razdor da se čovjek u sebi razdijeli i na kraju ostaje potpuno sam. „A nije dobro da čovjek bude sam.“ Crkveni oci znali su reći da je Sotona poput psa koji laje na lancu. Ako mu se dovoljno približiš, sigurno će te ugristi. Ali, ako si daleko od njega, a blizu Gospodina, ne može ti ništa. Jer Sotona je u svom djelovanju vrlo ograničen za razliku od Duha Svetoga koji čovjeka vodi u visine kako bi uvidio svu slobodu koju mu Gospodin daje.

Vršiti volju Božju

A slobodni smo jedino onda kada vršimo Božju volju, odnosno kada svoj život potpuno predamo u Njegove ruke i puštamo da nas vodi kuda god hoće, znajući da se očinski brine za sve nas. I prije nego li Ga išta zamolimo, On zna što nam je potrebno, samo je potrebno ubrati plod s pravoga stabla.

Stoga uvijek dobro poslušajmo što nam to Gospodin govori ne samo svake nedjelje, već i svakoga dana jer „sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“

Čujmo Gospodinov glas u vrtu svojega života! Čujmo koja je to Božja volja za nas, jer: „tko god vrši volju Božju, on mi je i brat i sestra i majka.“