Duhovne misli

Prije mnogo godina američki psiholog Walter Mischel proveo je pokus na djeci predškolske dobi. Okupio je skupinu četverogodišnjaka oko stola na kojem su se  nalazili kolačići od sljeza. Psiholog im je rekao da na nekoliko minuta mora otići iz prostorije. Ako budu mogli pričekati da se vrati, dat će im po dva kolačića. Ako pak ne budu mogli pričekati, u tom slučaju mogu dobiti samo po jedan kolačić. Jedan kolačić odmah ili dva kolačića malo kasnije. Takav je bio dogovor. Potom je otišao. Što su djeca učinila?

Promatramo li Svetu Misu na kojoj ćemo sudjelovati, od kada smo ušli u crkvu, pomolili se, nasitili se sa stola Božje riječi i euharistijskog stola, i svećenikovog otpusta, ne znam primjeti li se na svima nama neka promjena... Kao da opet s te svadbene gozbe izlazimo pomalo tužni i opet u strahu što nas čeka u svakodnevici. Svakodnevica je, koliko nam god monotona bila, jedna stvarnost koja u čovjeka uvijek unosi nemir. Jer kada nam nešto ili netko poremeti tu monotonost, kao da se počinjemo bojati jer ne znamo što će se dogoditi dalje...

Sestre i braćo, u današnjem ulomku iz Evanđelja Isus ide u samu srž, u bit vjere. Zaobilazi sve drugotno i fokusira se na ono na čemu sve stoji ili pada: na srce. Pita: Imam li tvoje srce? Imam tvoju blizinu, i u mnogočemu poslušnost, i svoje ime na tvojim usnama, znak Križa na tijelu, ali čezne li tvoje srce za mnom? Prati li tvoje srce djela koja radiš i rituale koje izvršavaš, odnose koje gradiš? Ili je sve to skupa s određenom dozom muke i žalosti što Bog zapovijeda baš to što zapovijeda i s računicom za nekom nagradom u budućnosti?

Dragi mladi, pročitavši Božju riječ koju ova nedjelja stavlja pred nas vidimo da je glavna tema o kojoj trebamo promisliti Božje izabranje i vjernost Bogu.

Ovih se dana mogu čuti najave da će na jesen poskupjeti hrana. Velike suše i neki drugi, običnom čovjeku nepoznati, razlozi učinili su svoje. U svakom slučaju, jedno je sigurno: hrana nam neće biti darovana. No to i nije neka novost jer svaka hrana ima svoju cijenu. Od onih primamljivih raznolikih peciva iz gala pekara Mlinara ili Dubravice do zimnice koja polako osvaja svoje mjesto na policama supermarketa. Briga je svakog čovjeka, naročito voditelja domaćinstava, pobrinuti se, sukladno svojim primanjima i mogućnostima, osigurati potrebnu hranu za sebe i svoje najbliže.

Žalosno je gledati toliko puta na televizijskim ekranima ljude diljem svijeta kako su gladni kruha, a naš svijet samo stoji, ili čak - što je još i gore - kreće se, ali ne vidi svojega bližnjega koji je u potrebi. Glad u svijetu sigurno nećemo riješiti jednom homilijom ili pak kojim nadahnutim govorom, već konkretnim djelom. I da bismo nekoga nahranili ne trebamo ići negdje na druge kontinente i tamo tražiti gladne i potrebne. Na sreću, ili pak nažalost, ti i takvi ljudi su možda i naši prvi susjedi. Možda i ne vidimo da su potrebni naše pomoći.