Lijek za preplašeno srce
Promatramo li Svetu Misu na kojoj ćemo sudjelovati, od kada smo ušli u crkvu, pomolili se, nasitili se sa stola Božje riječi i euharistijskog stola, i svećenikovog otpusta, ne znam primjeti li se na svima nama neka promjena... Kao da opet s te svadbene gozbe izlazimo pomalo tužni i opet u strahu što nas čeka u svakodnevici. Svakodnevica je, koliko nam god monotona bila, jedna stvarnost koja u čovjeka uvijek unosi nemir. Jer kada nam nešto ili netko poremeti tu monotonost, kao da se počinjemo bojati jer ne znamo što će se dogoditi dalje... Hoće li to biti nešto novo ili pak nešto u čemu ćemo se moći snaći i hrabro plivati dalje...
Kočnica životnih strahova
Promatramo li pak čovjeka današnjice, vidimo da on stalno živi u nekom strahu. I pitamo li ljude oko sebe čega se najviše boje, dobit ćemo različite odgovore: učenik je onaj koji se boji jedinice, pa onda roditeljske reakcije kod kuće, student se boji ispita, roditelj se boji za svoju djecu, za posao, stariji se pak boje neke teže bolesti, za svoje unuke... I tako bismo mogli do u beskraj nabrajati čega se koja skupina u društvu boji. Ali, ipak najviše od svega čovjek se boji za svoju egzistenciju, za svoj život. Vjerojatno nema te stvari na svijetu koju čovjek ne bi čuvao kao svoj život, odnosno samoga sebe. Kada taj život izgubi svoj smisao i svrhu postojanja, onda čovjek poseže za svojom rukom i oduzima si život čiji nije gospodar. Svakome od nas taj život je darovan, a dar nas uvijek ispočetka podsjeća na onoga koji nam je taj dar i darovao, na darivatelja... U našem slučaju, na samoga Gospodina.
Iako živimo u nemirnim i vremenima straha, ipak se ne bojimo doći Gospodinu, na ovu Njegovu svadbenu gozbu jer znamo da ćemo tu dobiti traženu utjehu i pruženu ruku koja nas štiti i u čiji je dlan urezano naše ime... Čovjek vjernik iz crkve izlazi radostan, promijenjen, jer je na Svetoj Misi imao susret tjedna – susret sa samim Gospodinom. A taj susret mijenja. Zato i s ove Svete Mise izlazimo van jaki i „napunjenih baterija“ kako bismo drugima mogli, poput sv. Ivana Krstitelja, upirati prstom u Gospodina i reći "preplašenim srcima": "Evo Boga vašega... on sam hita da vas spasi."
Po čemu smo to "posebni"?
Ne samo ovaj tjedan, već i prije dobivam pitanja po čemu je to kršćanstvo toliko drugačije od drugih, što to mi nudimo, a da to isto ne bi promicala neka druga religija, vjera ili pak nešto što se temelji na zvijezdama... Na prvi pogled kršćanstvo kao takvo ne nudi baš ništa nova: ima Boga, poziva na ljubav, na mir, praštanje. Sve to imamo i negdje drugdje. Ali originalni smo po jednome. A to je po ovome što će se dogoditi za koji trenutak. Gospodin će biti realno prisutan među nama pod prilikama kruha i vina. Po toj euharistijskoj gozbi ljubavi, Gospodin sam hita da nas spasi. I kada Ga pustimo u svoje živote, onda zapravo imamo i čisti pogled, i čujemo i kličemo. Tada naše životne pustinje postaju izvori vode, a ono sažgano pretvara se u nešto sasvim suprotno.
Gluhi mucavci
Kod čovjeka do problema dolazi kada pred Gospodinom ostaje gluh, kada ga ne čuje. Misli da je to što je izgradio u svojem životu najbolje do sada. A Gospodin kada liječi našu gluhoću i mucavost, onda mislimo da nam time sve želi pokvariti. U Njegovoj slini tada ne gledamo znak Njegove blizine i brige za nas, nego nešto loše. Počinjemo dizati zidine oko svojega života i sve Ga manje ga čujemo. I na kraju nam ne preostaje ništa osim glasa bez riječi, ili pak postajemo ili ostajemo gluhi mucavci. A Gospodin sve što je učinio, „dobro je sve učinio.“ Koliko puta ostajemo gluhi i slijepi na Gospodinove poticaje? Ne znamo im ni broja. A to je ono što čovjeka onda na kraju krajeva i ražalosti i stalno je u onom pavlovskom pitanju zašto dobro koje bi htio činiti ne čini, a zlo koje ne bi htio činiti, čini...
Stoga, zamolimo Gospodina da nam otvori oči vjere kako bi ga mogli što jasnije vidjeti, kako bi ga mogli što jasnije čuti. Na Svetoj Misi ući ćemo u najveća otajstva vjere nakon kojih slijedi povratak u svakodnevicu. U njoj smo pak pozvani svjedočiti ono što smo ovdje čuli i vidjeli. Amen.
Autor: vlč. Tomislav Hačko
