Kruh živi koji silazi s neba

Žalosno je gledati toliko puta na televizijskim ekranima ljude diljem svijeta kako su gladni kruha, a naš svijet samo stoji, ili čak - što je još i gore - kreće se, ali ne vidi svojega bližnjega koji je u potrebi. Glad u svijetu sigurno nećemo riješiti jednom homilijom ili pak kojim nadahnutim govorom, već konkretnim djelom. I da bismo nekoga nahranili ne trebamo ići negdje na druge kontinente i tamo tražiti gladne i potrebne. Na sreću, ili pak nažalost, ti i takvi ljudi su možda i naši prvi susjedi. Možda i ne vidimo da su potrebni naše pomoći. Koji puta možda i taj naš bližnji nije potreban toliko ovoga materijalnoga kruha, već je željan blizine, pažnje i ljubazne riječi. Toga kruha današnji svijet je najviše gladan i kada bi jedni s drugima dijelili takav kruh, gladi u svijetu vjerojatno ne bi ni bilo jer bismo se svi brinuli jedni za druge. Sva bogatstva koja imamo - od šuma, voda, žitnica i slično nisu tu da samo ja imam koristi, nego i onaj drugi koji je u potrebi.

Svi znamo kako se osjećamo dok smo gladni. Pomalo smo razdražljiviji, nismo koncentrirani na svijet oko sebe i mislimo samo na to kako ćemo zadovoljiti svoju potrebu za hranom. Pomalo se osjećamo i praznima i imamo osjećaj da bismo u tim trenucima mogli pojesti ne znam što. Naš narod ima i poslovicu za to: „Gladan sam da bih mogo pojesti i čitavog vola s ražnja.“

Sa sličnim problemom susreli su se i ljudi koji su došli slušati Gospodina. Gospodin osjeća da su gladni, prazni... I čini čudo. S dvije ribice i pet kruhova hrani mnoštvo, kako nam kaže Evanđelje, od pet tisuća muškaraca. Nakon tog čudesnog umnažanja kruha, mnoštvo ga je htjelo postaviti za kralja. Htjeli su na čelu svoje države imati čovjeka koji će im jednim potezom osigurati sve njihove želje, svu njihovu potrebu za egzistencijom i to na taj način da taj kralj čini samo čuda, a mi ćemo samo po sve dane sjediti i slušati neke lijepe priče koji taj kralj vuče negdje iz rukava... No, za malo vremena situacija se pogršava. Gospodin se povlači i počinje govor o Kruhu koji silazi s neba i o potrebi stalnog blagovanja toga kruha. „Govorahu: Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: Sišao sam s neba?“

Vrhunac našeg kršćanskog življenja

I svijet današnjice ostat će pod tolikim upitnicima o tom Kruhu koji silazi s neba. Taj kruh i mi ćemo danas blagovati. „Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ Taj Kruh, Euharistija, izvor je i vrhunac sveg našeg kršćanskog življenja. Taj Kruh koji blagujemo svakoga dana ili pak svake nedjelje kao da siječe naš život po pola. Ne možemo ga blagovati ako se prije ne izmirimo s Bogom i bratom čovjekom. Isto tako na Euharistiji nam se daje i poslanje za dalje kako ćemo se penjati dalje prema vrhuncu, prema vječnosti. Sigurno to penjanje nećemo moći ostvariti bude li nam duša gladna, gladna toga živoga Kruha koji silazi s neba. Nije to kruh koji bi jeli i od toga umrli, Kruh je to za život svijeta. Taj Život smo pozvani ovom svijetu i donijeti. Svijet je ponekad toliko prazan, nema nam što za ponuditi osim da isprazni ne samo nas, nego i naše novčanike. U taj svijet donesimo ovaj tjedan taj živi Kruh kojega ćemo danas blagovati.

Imajmo na umu koga primamo svake nedjelje u sebe. Živoga Gospodina. I taj Kruh nije u nama da ga zadržimo sami za sebe. Kruh je taj koji se lomi, koji se dijeli s drugima, kako bi se i drugi nasitili. Svaki od nas će reći da mu je dobro dok samo ima kruha pod krovom. Dok je njega znači da čovjek ima i dovoljno za svoju egzistenciju. I kao što nam je potreban kruh za ovozemaljski život, za tijelo, ne zaboravimo nahraniti i svoju dušu, ali i tijelo, Kruhom živim, koji se svakodnevno na oltarima lomi za život svijeta.

Stoga unesimo u svoje obitelji, u svoju župu, na svoja radna mjesta taj Kruh živi i svoje životne praznine ispunimo Gospodinom.