Božje izabranje i vjernost Bogu

Dragi mladi, pročitavši Božju riječ koju ova nedjelja stavlja pred nas vidimo da je glavna tema o kojoj trebamo promisliti Božje izabranje i vjernost Bogu.

Obnavljati vjernost Bogu

Nakon što je izraelski narod prešao Jordan i već bio blizu obećane zemlje, Jošua ih stavlja pred izbor: ili će se pridružiti idolopoklonicima ili se odlučiti za svog Boga. Drugim riječima: ili Bog ili idoli. Odgovor je jednodušan: „Daleko neka je od nas da ostavimo Gospodina, a služimo drugim bogovima... mi ćemo služiti Gospodinu jer on je Bog naš!“

Nažalost, prema svom običaju kao i u prošlosti, Izrael se i dalje kolebao između vjernosti Bogu i idolopoklonstvu, ali pri samom odlučivanju izbor je izvršen: narod priznaje da je jedino Jahve njegov Bog. Premda su poslije mnogi, dapače većina njih, zastranili, uvijek se sačuvao „ostatak“ koji je ostao vjeran. To nam je opomena da razmislimo kako nije dovoljno jedanput u životu opredijeliti se za Boga, nego je potrebno svaki dan obnavljati svoj izbor i sjećati se da je nemoguće služiti Bogu i u isto vrijeme povoditi se za teorijama, ispraznostima i težnjama svijeta, što također spada među idole.

Otvoriti se daru vjere

Pri kraju svog izlaganja o „kruhu života“ Isus također zahtjeva izbor od onih koji ga slušaju. Ili će ga slijediti prihvaćajući otajstva njegova tijela i krvi što se daju za hranu ljudima – ili će se odijeliti od njega. Nisu se samo Židovi sablaznili s njegove riječi, nego i „mnogi od njegovih učenika“ mrmljahu: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ Ali Isus ne mijenja svoje izraze, nego ih podsjeća da treba vjerovati: „Duh je onaj koji oživljuje: tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život. Ali ipak ima ih među vama koji ne vjeruju.“

Ne radi se o sablažnjavanju niti o raspravljanju, potrebno je vjerovati. Bez vjere, bez Duha Svetoga koji rasvjetljuje i oživljuje, i otajstvo Tijela Kristova može ostati samo „tijelo“ koje ne koristi Duhu niti daje život. Bez vjere čovjek može slušati govor o Kristovu tijelu i krvi, može gledati kruh i vino, a da ne razumije veliku stvarnost skrivenu u tim riječima i znakovima. Stoga ne treba olako osuđivati onoga koji ne vjeruje. Naprotiv, potrebno je suosjećati i moliti da se ljudi otvore daru vjere koji Bog velikodušno dijeli, i da taj dar vjere ne odbijaju prianjajući uz svoja ljudska prosuđivanja.

Jedinstveno i nedjeljivo otajstvo

Zbog takva odbijanja „mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime“. Potresno je motriti kako Gospodin ne čini ništa da ih zadrži, nego se obraća dvanaestorici i pita ih: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Isusovo je otajstvo jedinstveno i nedjeljivo – ili ga čovjek potpuno prihvaća, ili ga potpuno odbija, ako niječe i jedan njegov vid. Niti suosjećanje zbog nevjernih niti želja da se privuku udaljena braća ne može opravdati da se oduzme išta od onoga što je Isus rekao o Euharistiji. Nitko nije više od njega ljubio ljude i želio njihovo spasenje. Ipak je više volio izgubiti mnoge učenike, nego preinačiti samo jednu od svojih riječi. Tko se opredijelio za Krista ne može drugo nego odgovoriti s Petrom: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“

S trepetom se stoga moramo i mi podsjetiti da se Juda od učitelja udaljio upravo tom prilikom. Navještaj euharistije postao je kamen spoticanja da se prokaže istinsko opredjeljenje za Krista, i to ne samo za narod nego i za učenike i apostole. Tako će vjera u to otajstvo i dalje kroz vjekove biti odlika pravih Kristovih učenika. Blagujmo stoga i mi s ljubavlju i poštovanjem u svakoj svetoj misi taj kruh života koji nam je garancija spasenja, prave vjere i vječnoga života.