Duhovne misli

U Došašću kao pripravnom vremenu za proslavu svetkovine rođenja Spasitelja našega Isusa Krista, naš neizostavni pratilac jest Ivan Krstitelj. Njegova pojava i osobnost izražavaju ozbiljnost i vjerodostojnost poziva na obraćenje. Živio je, dakle, u pustinji, u samoći. Odjeća gruba, glas oštar, jelovnik da Bog sačuva – skakavci i divlji med. Nikome se nije klanjao, ni za kime nije trčao. Imao je svoj ja, a svoju zadaću je provodio dosljedno. Ali ipak je privlačio ljude kao magnet. Dolazili su k njemu ispovijedajući svoje grijehe. Nitko mu se nije mogao oduprijeti. Zašto?

Jesen, pa uskoro prava zima, polako zaogrnu zemlju svojim maglenim pokrivačem. Stabla polako napuštaju svoja lišća. Životna bujnost ostavlja grane, priroda miruje, sabire se. Pa i pjesme ptica se čine diskretnijima, kao da ne žele prekinuti mir i tišinu hladnih noći koje su postale dulje. Ukratko, sve nas poziva na sabranost, mir. Radi se o tome da se povučemo koliko god je moguće, iz raspršenosti naših aktivnosti, kako bismo se bavili unutarnjim zbiljama, duhovnoj sabranosti, osluškivati spasonosnu tišinu.

Čini mi se često kako dani sporo prolaze, no vrijeme odmiče, polako, ali sigurno. I kao da sam jučer pjevao adventske pjesme i ukrašavao kuću, a evo već sada Advent opet kuca na vrata. I često samoga sebe uhvatim nespremnoga, bivam zatečen brzinom vremena koje kao da me mimoilazi, kao da preko mene prelazi. Bojim se nekada, pitam se: „Gospodine, hoću li te spreman dočekati!?“ I tada spazim četiri svijeće na prozoru i shvatim kako je malo vremena preostalo.

Spomenemo li riječ „kralj“, „kraljevstvo“ odmah pomislimo na prijestolja, žezla, vlast, vitezove i dvorce... Sve je to idiličan i maštovit stav za razmišljanje o tolikim kraljevstvima, kraljevima i kraljicama koji su sjedili na toliko prijestolja i rijetko koje kraljevstvo na zemlji se održalo tako dugo kao jedno... Ono Kristovo.

Očima vjere, Gospodine Isuse, predočavam si i gledam sva mjesta kojima si kročio ovdje na zemlji, ti - Bog i čovjek. Gledam ulice, trgove, sinagoge, hramove, obale, more, kuće... Gledam tebe, tvoje lice, tvoje oči, izraze, geste, ruke, stav tijela... Otvaram uši srca za tvoju Riječ...

Molim za milost Duha tvoga Svetoga da prepoznam tvoje nadahnuće, Kriste, tvoj poziv, da se ne oglušim već velikodušno, spremno, brzo odazovem... Želim proniknuti srž veličine i bogatstva tvog poziva, Isuse, pouči me!

(video: © Pasto

Ako ovih dana slušamo vijesti ili bolje otvorimo oči na svijet oko sebe, ispada da živimo u vremenu sumnjivog morala, jalovih ideala. Božja riječ ove 33. nedjelje kroz godinu izgleda kao bogati stol koji želi nahraniti naše gladne duše. Pogađa u sridu našu sadašnjost, izaziva nas da u srcima ne pokopamo vlastitu budućnost. Toliko obeshrabrenja kao da nije bilo niti 1991. kada je pao Vukovar, simbol svih hrvatskih stradanja.

Danas se želimo zaustaviti na posljednjem, osmom Isusovom blaženstvu koje glasi: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Ovo posljednje blaženstvo, međutim, ima svoj nastavak. Taj nastavak izravno je upućen učenicima i govori im o cijeni nasljedovanja: Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima. Isus jasno, bez okolišanja i lažnih obećanja svoje učenike priprema na sramotu i uvrede koje će podnositi zbog toga što su njegovi.

Činom krštenja započelo je novo razdoblje u našim životima. Tada su, za većinu od nas u naše ime, roditelji izrekli naš „Da!“ za Gospodina i time su na sebe preuzeli odgovornost da rastemo u vjeri kako bismo bijelu haljinu, koju smo tada primili, pred Gospodina mogli donijeti čistu i neokaljanu. No, toliko puta u životu čovjek padne i ta se bijela haljina zna toliko uprljati da nam ni najbolji prašak za pranje u tome ne može pomoći... Zato nam je potrebna sveta ispovijed koja nas vraća u stanje u kojem smo bili u trenucima nakon samog čina krštenja.

(video: © Pasto