U Gospodnjoj hodimo svjetlosti

Čini mi se često kako dani sporo prolaze, no vrijeme odmiče, polako, ali sigurno. I kao da sam jučer pjevao adventske pjesme i ukrašavao kuću, a evo već sada Advent opet kuca na vrata. I često samoga sebe uhvatim nespremnoga, bivam zatečen brzinom vremena koje kao da me mimoilazi, kao da preko mene prelazi. Bojim se nekada, pitam se: „Gospodine, hoću li te spreman dočekati!?“ I tada spazim četiri svijeće na prozoru i shvatim kako je malo vremena preostalo.

Četiri svijeće na prozoru stoje... Neprimjetne, male svijeće, čekaju da svojim plamenom ugriju srca mnogih i donesu tračak nade. Promatram ih sa strahom, ali i radošću. Svaka od njih krije svoju priču, svaki plamen ima svoj cilj, a one zajedno označavaju dolazak velikoga Kralja. Gledam u svijeće i kao da u njima vidim stepenice. Polako moram koračati, kretati se sigurnim korakom po njima, ali ne se uzdizati kao da se penjem na kat, nego se spuštati prema dolje, silaziti u nizine jer to će učiniti i moj Bog. Sići će polako prema meni, rodit će se u običnoj štali, postati čovjekom kako bi mene čovjeka spasio. I u tim svijećama sada spoznajem veličinu malenosti.

Upalit ću mali plamen prve svijeće i neću dopustiti da ugasne. Taj prvi mali plamen koji će donijeti svjetlo u moj dom i moje srce bit će plamen nade, nade koja ne postiđuje, nade koja me tjera naprijed, nade koja me ohrabruje. A kada ću se možda i prestrašiti u nekom budućem vremenu, bit će dovoljno da pogledam tu malu svijeću kojoj će uskoro biti pridružena još tri plamena i tada ću znati - ne moram se bojati jer imam nadu, jer imam hrabrost, jer u Gospodnjoj hodim svjetlosti. Takav Advent želim živjeti jer tada znam da sam spreman i tada moje srce spremno i bez straha govori: Dođi Gospodine Isuse!