Naše teme

Crkveno učiteljstvo je do pape Ivana XXIII. zastupalo teoriju subordinacije žena, odnosno ženu se tumačilo kao ovisnu o muškarcu. Papa Ivan XXIII. prihvaća emancipaciju žena i djelovanje žena u društvenome životu.¹ On ne govori poput svojih prethodnika o naravi žene, nego o pravima i dužnostima koje odgovaraju ženi kao osobi.

Kada kažemo "misije", obično to doživimo kao kad pročitamo u novinama da se negdje nešto dogodilo daleko od nas. Uzet ćemo novine, pročitati sa zanimanjem o nasilju, o terorizmu ili još nešto ružnije od toga i u sebi misliti: „Ah, dobro da to nije u blizini nas, to je negdje drugdje…“ Dapače, uživat ćemo u svakom dodatnom "zapaprenom" detalju kojega nam je umetnuo novinar, samo da bi nas privukao kako bismo sutra čekali u redu ispred kioska ne bismo li možda pročitali još nešto "paprenije"...

Više od 100 službenih hrvatskih misionara djeluje širom svijeta u zemljama gdje je izražena potreba za naviještanjem i širenjem Radosne vijesti. Takva potreba postoji i kod nas i na mnogim se već mjestima osjeća manjak svećenika. Mladi svećenik iz afričke države Benin, Odilon-Gbènoukpo Singbo, djeluje kao župni vikar u župi Uzvišenja sv. Križa (Kerestinec) i župi bl. Alojzija Stepinca u (Bestovje-Novaki-Rakitje), te je stekao neslužbeni naziv prvog misionara u Hrvatskoj.

"Nužno i nezamjenjivo" poslanje Crkve - dakle ono što ona čini po "samoj svojoj naravi" - jest naviještati evanđelje Isusa Krista. To je poslanje tijekom povijesti, ovisno o prilikama, poprimalo različite oblike. U našemu je, pak, vremenu njegova osobitost u tome da se "mora suočiti s pojavom udaljavanja od vjere, koje se postupno očitovalo u društvima i kulturama za koje se stoljećima činilo da su prožete evanđeljem".

Hrvatska ide u Europsku Uniju. Jedni su nas plašili kako će biti loše ako pristanemo ući u tu uniju, a drugi kako će biti loše ako odbijemo pristupiti joj. U ovom trenutku još ne možemo predvidjeti našu "europsku" budućnost, ali ako imamo čvrstu vjeru i pouzdanje u Boga ne moramo se bojati ničega.

Crkva svake godine 11. veljače obilježava Svjetski dan bolesnika, ove godine jubilarni 20. put s geslom: „Ustani i idi, tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,19). Tom prigodom papa upućuje svoju poruku svim bolesnicima i osobama koje trpe zbog zdravlja. Preporučujući u naše molitve sve one koji su bolesni, na trenutak možemo zastati, pročitati papine misli iz poruke i promisliti o bolesti i patnji iz kršćanske perspektive.

Svake prve nedjelje u mjesecu veljači Katolička Crkva slavi „Dan života“, dan u kojem se zaustavlja pred samim Bogom zahvaljujući mu za taj prvi i neprocjenjivi dar kojim svakog čovjeka poziva na odgovornost njegovanja, čuvanja, zaštite i promicanja života. Na taj dan Crkva nastoji na poseban način probuditi svijest u čovjeku kako je svaki ljudski život dar, poziv i odgovornost pred kojim stojimo svakodnevno vlastitom savješću i u koji smo dužni svakodnevno ulagati i čuvati ga u svakom trenutku i stanju.

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima. Tako glasi članak 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka koja je najraširenije prihvaćena izjava o ljudskim pravima u svijetu. Na žalost, većina se tih prava, pa tako i pravo na slobodu vjere, poštuje samo na papiru.

Svi ljudi na svijetu traže i trebaju Boga. Zašto? Da im odgovori na neka važna pitanja, da im pokaže svrhu života, da se imaju kome uteći u trenucima teškoća – sve što Bog čini za nas možemo svesti na jednu riječ: milost. Milost Božja je razlog našeg stvaranja, našeg življenja i našeg spasenja i bez nje bismo bili ne samo izgubljeni, već nas niti ne bi bilo.