Poslanje žene u Crkvi

Crkveno učiteljstvo je do pape Ivana XXIII. zastupalo teoriju subordinacije žena, odnosno ženu se tumačilo kao ovisnu o muškarcu. Papa Ivan XXIII. prihvaća emancipaciju žena i djelovanje žena u društvenome životu.¹ On ne govori poput svojih prethodnika o naravi žene, nego o pravima i dužnostima koje odgovaraju ženi kao osobi. Najveću pozitivnu prekretnicu s obzirom na pitanje poslanja ženâ u Crkvi je nesumnjivo donio Drugi vatikanski koncil gdje se odlučno odbacuje svaka mogućnost diskriminacije na temelju spolnog razlikovanja.² Također je važan tekst u koncilskoj deklaraciji Gravissimum educationis o kršćanskome odgoju br. 8. gdje je evidentno da koncilski oci prihvaćaju razliku spolova, ali se pritom ne upuštaju u određivanje u čemu bi se ta razlika sastojala. Na ovome mjestu Koncil nadilazi tradicionalnu podjelu uloga među spolovima.³

Drugi vatikanski koncil senzibilizarao je crkvenu hijerarhiju za prihvaćanje poslanja ženâ s jedne strane, ali je istodobno i prije Drugog vatikanskog koncila društvo prisiljavalo Crkvu da promijeni svoj stav prema ženama, odnosno svoje poimanje i naučavanje o poslanju ženâ. Dovoljno je pritom samo komparirati Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine s danas važećim iz 1983. godine. Razlike su ogromne, pri čemu se smije zaključiti da Zakonik iz 1983. godine predstavlja odlučnu prekretnicu u poimanju prava i dužnosti ženâ u Crkvi.

Crkveni nauk o dostojanstvu žene

Veoma veliki doprinos poimanju ženâ u Crkvi i društvu dala je Zajednička sinoda biskupija Savezne Republike Njemačke iz 1975. godine, te izjava njemačkih biskupa: O pitanjima položaja žene u Crkvi i društvu iz 1981. godine.⁴ Jasno se izriče da je Crkva u svome učenju uvijek priznavala isto dostojanstvo muškaraca i žena, ali to u praksi nije uvijek provodila, tako da su i danas u Crkvi prisutne prevladane i evanđelju protivne predodžbe o biti i ulozi žene. Te bi se predodžbe, smatraju njemački biskupi, trebale korigirati kroz katehezu i svekoliko pastoralno nastojanje uz trajno izgrađivanje svijesti.⁵ Nadalje se jasno progovara da žena svoje dostojanstvo može ispuniti ne samo u braku i majčinstvu, nego i kao neudata, kao zaposlena žena, te u političkom djelovanju, usred svjetske svakodnevice ili u tišini nekog reda.⁶ Zajedničko polazište crkvenom nauku o dostojanstvu žene deducirano je prema kršćanskoj antropologiji unutar koje se tijelo i duša smatraju najuže povezanima, a biti žena ili biti muškarac predstavljaju cjelovite tjelesno-duhovne stvarnosti, te se iz tih različitosti ne smije izvoditi nikakva neravnopravnost osoba.

Suvremena žena, suvremene teorije

Suvremenu ženu danas razdvaja kućno-obiteljski život s jedne i poslovno-javni s druge strane, stoga je nužno poraditi na iznalaženju nove, fleksibilne podjele uloga i zadaća u obitelji, zanimanju, društvu i Crkvi, što iziskuje i iziskivat će puno strpljenja, međusobnog uvažavanja, razumijevanja i odvažnosti, te nadasve iskrenog i autentičnog posluha Duhu Božjemu. Ženski crkveni radovi također se moraju suočiti s promijenjenom situacijom žena u društvu i Crkvi, te ju nastojati promišljati i premisliti u odnosu na svoju karizmu. Ženski redovi trebaju biti stanice kršćanske obnove i u odnosu na žene u Crkvi.⁷

U Crkvi je nakon Drugog vatikanskog koncila doista učinjeno puno u prevladavanju spolnih stereotipova na kojima su se gradile muško-ženske uloge, odnosno na kojima se determiniralo poslanje žene u Crkvi i društvu. Polazište za daljnje promišljanje i daljnje prevladavanje spolnih stereotipova svakako je osoba koju rese određene sposobnosti, darovi, kompetencije i koja se kao takva može i treba angažirati u crkvenoj vjerničkoj zajednici, bilo na župnim ili nadžupnim njezinim razinama.

Suvremene teorije o poslanju žena u Crkvi u Hrvatskoj ostale su na razini polariteta prema kojima između žena i muškaraca postoje biološke, psihološke i duhovne razlike koje su temelj različitih uloga i različite duhovnosti.⁸ Crkva u Hrvatskoj u tumačenju žena i njihova poslanja ostaje previše vezana uz teoriju komplementarnosti.

Moramo se zapitati kakve sve negativne implikacije ta teorija ima na pastoralnom planu, odnosno koje su negativne pastoralne posljedice koje je ta teorija u postkoncilskome vremenu u Crkvi u Hrvatskoj prouzročila?