Vjera – odgovor na bolest i patnju

Crkva svake godine 11. veljače obilježava Svjetski dan bolesnika, ove godine jubilarni 20. put s geslom: „Ustani i idi, tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,19). Tom prigodom papa upućuje svoju poruku svim bolesnicima i osobama koje trpe zbog zdravlja. Preporučujući u naše molitve sve one koji su bolesni, na trenutak možemo zastati, pročitati papine misli iz poruke i promisliti o bolesti i patnji iz kršćanske perspektive.

Iako se ponekad čini da u ovom današnjem svijetu nema mjesta za bolest ili patnju ili se o njima izbjegava govoriti, one su sastavni dio našeg života. Ako nismo osobno bili dotaknuti, često smo u našoj okolini mogli osjetiti patnju uzrokovanu bolešću, bilo da se radi o nekome koga poznamo, nekome od naših najmilijih iz obitelji ili možda prijatelja. Često puta čovjek se može uvjeriti da nas i obična prehlada ili poneka prolazna i manja bolest ograničuje u normalnom radu, na nekoliko smo dana prisiljeni odmarati, liječiti simptome, paziti na prehranu i ne izlaziti. Kada se radi o nekoj ozbiljnoj ili teškoj bolesti, osobi se mijenja iz temelja način života i sve se podređuje bolesti i ozdravljenju. U takvim slučajevima nalazi se pred ograničenošću i ljudskom nemoći, često niti riječi podrške ili utjehe nisu dovoljne pa je lakše o tome ne govoriti, živjeti kao da bolesti nema. Ali i bolesti su sastavni dio života i kao kršćani ih prihvaćamo s nadom, s potpunim predanjem Bogu i njegovoj providnosti kojom vodi naše životne puteve.

Plamen u tami patnje

Papa Benedikt XVI. u svojoj poruci stavlja u središte razmišljanja evanđeoski susret Isusa s deset gubavaca (Lk 17,11-19). Guba je u ona vremena bilo toliko raširena i opasna da su zaražene osobe bile prisiljene živjeti izvan društva, potpuno marginalizirane i bez ikakvih prava, ponajviše i zbog toga jer je bolest onda bila viđena kao kazna za osobne grijehe. Sami pokušaj da se gubavac približi naselju ili zdravim ljudima mogao je rezultirati smrću pa iznenađuje hrabrost desetorice gubavaca koji dolaze Isusu i mole ga za ozdravljenje. Isus uslišava njihove molitve, ali samo jedan se vraća, baca se Kristu ničice pod noge i zahvaljuje hvaleći Boga. U Isusovim riječima: „Ustani i idi, tvoja te vjera spasila“ nalazi se sam smisao kršćanskog prihvaćanja bolesti i patnje. Vjera je ta koja spašava, koja daje snagu i utjehu u teškim trenucima, osvjetljava poput plamena svijeće tamu patnje i pokazuje obrise smisla života kroz prizmu Božje ljubavi.

Često se zbog bolesti i patnje javlja mnoštvo konkretnih pitanja na koja nije jednostavno dati jasne odgovore koje bi kao ljudi htjeli znati. Čovjeka zanima uzrok, smisao, razlog, zašto baš neka osoba koja je dobra i trudi se voljeti druge mora trpjeti ili nositi teret neke bolesti. Odgovore na ta i slična pitanja možda ne možemo znati niti ćemo ih ikada saznati, ali kao kršćani možda ne moramo tražiti nužno odgovore. Isus je pokazao pravi put: ozdravljao je ljude poradi njihove vjere, tješio je one koji su se pouzdali u Božju milost i sam je trpio da kršćani na autentičan način znaju slijediti njegov primjer. Vjera je ta koja kršćane treba voditi kroz bolest i patnju, da ne očajavaju ili tuguju, nego da u nadi gledaju onaj dublji smisao života koji se ne zaustavlja na granicama ovoga svijeta, nego tek otvara vrata za onaj drugi život u kojem nema bolesti i patnje. Vjera daje snagu i ustrajnost, daje nadu i ljubav da život i svaki korak koji čovjek čini, bio on teži zbog patnje, ima smisao u velikom Božjem planu ljubavi i dobrote prema svima.

Milosrdni Otac u sakramentu pomirenja

Papina poruka bolesnicima stavlja naglasak na dva važna sakramenta: sakrament pomirenja ili ispovijedi i sakrament bolesničkog pomazanja. Sakramentima čovjek posvećuje svoj život u velikim životnim trenucima poput krizme ili vjenčanja ili u svakodnevnom nasljedovanju Krista poput ispovijedi, blagovanja euharistije ili kroz blagoslove. Sakrament pomirenja uspostavlja ponovno prijateljstvo između čovjeka i Boga koje je čovjek prekinuo zbog svojih grijeha. Svaki kršćanin, ne samo onaj koji je bolestan ili pati, treba u Bogu prepoznati onog milosrdnog Oca iz evanđeoske prispodobe koji raširenih ruku prihvaća ponovno svog izgubljenog sina koji se iskreno kaje zbog svojih postupaka. Zbog bolesti ili patnje vjernik može osjećati usamljenost, napuštenost od Boga ili vidjeti svoju bolest kao neku kaznu za svoje grijehe, ali upravo je sakrament ispovijedi veliki izraz Božje ljubavi prema čovjeku. Kroz njega vjernik može osjetiti Božju blizinu i snagu koju mu Gospodin daje da se suoči lakše sa stvarnostima života i kroči s pouzdanjem prema onom Kraljevstvu u koje smo svi pozvani.

Netko bi mogao i danas reći da je možda bolest ili patnja kazna za vlastite grijehe ili nečije postupke, kao što su to vjerovali naši preci. Dovoljno se sjetiti Joba iz Starog Zavjeta koji je izgubio sve što je imao i bio optužen od svojih prijatelja da je to samo i isključivo zbog njegovih osobnih postupaka i da su sve njegove nesreće Božja kazna. Kao kršćani vjerujemo da Bog ne kažnjava nikoga jer je sama Ljubav i dobrota. Ali opet, sve bolesti, patnje i problemi s kojima se suočavamo u životu mogu biti znak Božje kušnje kojima stavlja našu vjeru na probu za vlastitu izgradnju kao ljudi i kao vjernika. Možda onda i ne zvuče neobično Isusove riječi, na prvi pogled vrlo oštre, koje se nalaze svega nekoliko redaka nakon zgode s deset gubavaca u Lukinom Evanđelju: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8).

Djelotvorna snaga u sakramentu bolesničkog pomazanja

Drugi sakrament kojeg papa preporučuje u svojoj poruci je sakrament bolesničkog pomazanja, namijenjen posebno bolesnicima kao pomoć i ohrabrenje u njihovoj bolesti i patnji. Kroz povijest ovaj sakrament izgubio je svoju pravu vrijednost i nazivao se kao 'posljednja pomast' jer se davao kada je već netko bio na kraju života. Ali ovaj sakrament nije namijenjen samo onima koji su na kraju života i umiru, on se udjeljuje svima koji boluju od neke ozbiljne bolesti, čekaju tešku operaciju ili pate fizički na bilo koji način, a da nisu nužno u smrtnoj opasnosti. Kao sakrament ne jamči sigurno ozdravljenje jer nije namijenjen prvenstveno za fizičko ozdravljenje, iako niti ne isključuje fizičke efekte ozdravljenja kao znaka Božje milosti i ljubavi. On je najprije namijenjen za duhovno zdravlje osobe koja se bori s bolešću ili patnjom, da uvijek osjeća Božju prisutnost i djelotvornu snagu njegove ljubavi i milosti.

I sakrament ispovijedi kao i sakrament bolesničkog pomazanja imaju kao svoj konačni cilj pričest Kristovim tijelom. Blagujući njegovo Tijelo postajemo jedno tijelo i jedan Duh u Kristu i na taj način već ovdje na zemlji anticipiramo plodove Kristova otkupljenja. I pričest koja se daje osobi na kraju njezina života prije smrti iz tih razloga se zove viaticum ili popudbina, tj. hrana za put jer je nebeska hrana koja čuva pokojnika i pokazuje mi sigurnu cestu za nebesku domovinu. U drevnoj grčkoj mitologiji na pokojnike su se stavljala dva zlatna novčića na kapke ili u usta kao naknada lađaru Haronu koji je prevozio duše pokojnika preko rijeke Stiks iz ovozemnog života u Had, kraljevstvo mrtvih. S kršćanstvom je nestao ovaj drevni običaj jer je Krist svojim životom već platio cijenu prelaska iz ovog života u nebesku domovinu svojim Uskrsnućem, ali njegovo Tijelo koje blagujemo u euharistiji siguran je putokaz. To je i svrha našega života na zemlji, sve ono što kao kršćani činimo na ovome svijetu treba ići prema tome cilju. Na taj način, bolest i patnja ne mogu biti shvaćene kao kazna ili uzaludno trpljenje, već s kršćanskom perspektivom dobivaju novi smisao i Kristovim primjerom na križu učvršćuju našu vjeru u hodu nade prema Nebeskom kraljevstvu.