Duhovne misli

„Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito.
Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo
kojim on svjedoči za mene.”
(Iv 5, 31-32)

„Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa,
doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.”
(Iv 5, 19)

U svojim razgovorima s mladima koji potječu iz „normalnih” obitelji, često puta steknem dojam da je njima to normalno. Normalno je da su roditelji dobri i brižni. Zaista je to u normalnom svijetu normalno. Ali ih iznenađuje činjenica da u nekim obiteljima postoje „nenormalne” situacije.

"Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.”
(Ps 46, 2-3)

"Pjevajte Jahvi, vjernici njegovi, zahvaljujte svetom
imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život
dobrota njegova.”
(Ps 30, 5-6)

"Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.
Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.”
(Iv 9, 4-5)

Ulice, trgovi i parkovi gradova i mjesta vikendom, a u novije vrijeme gotovo svakodnevno, sve češće doživljavaju „mooving“ mladih ljudi u kasnim noćnim satima. Često se ujutro na svjetlu dana nakon tame noćnog provoda pronađu tragovi krhotina boca, alkohol, droga i tome slično. Mamurluk, izgubljenost i nemoć je svakodnevnica. Slavi se noćni život u tami. Kaže se - idemo u „noćni život“. Noć pripada mladosti, užitku, zabavi, 'ludom provodu'. Bdije se, ali ne u molitvi. Opušta se, ali ne Božjim mirom, već bukom zaglušujuće glazbe i nekim od opojnih sredstava.

A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati...
’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je.”

"Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko,
njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča,
pade mu oko vrata i izljubi ga.”

Koliko vremena danas posvećuješ Gospodinu? Možda ti se to pitanje čini nebitnim, ali je jako važno. Oprosti ako sam ti preizravno postavio jedno od osobnih pitanja, ali važno je odgovoriti na njega. Dovoljno je da odgovoriš samome sebi. Zašto sam postavio to pitanje? Danas možemo vidjeti kako nitko nema vremena ni za što. Stalno negdje žurimo i vječito kasnimo. Uvijek nekoga čekamo ili netko čeka nas. Nikako uskladiti sve satove da isto kucaju pa da nitko ne kasni. No, sve je to stvar krivo poredanih prioriteta.

Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek,
a ja ovdje umirem od gladi!”