Hvala ti, Bože, za moje djetinjstvo!

"Pjevajte Jahvi, vjernici njegovi, zahvaljujte svetom
imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život
dobrota njegova.”
(Ps 30, 5-6)

Na putu prema svojoj rodnoj kući vidio sam sasušen izvor u kojem su nekad kreketale žabe i tako davale zabavne zvukove nama djeci na putu prema školi. Vratile su mi se mnoge uspomene... Vidim sebe, bosog dječaka na putu iz škole u podne kada nemilosrdno sunce peče zemlju i sve na njoj, pa i moje slabe nožice. Vidim onu svoju probušenu torbu za školsku pločicu, vidim kamenčiće za učenje matematike, one koji sam redovito ostavljao putem jer ih rupice na torbi nisu mogle zadržati. Nasmijem se od srca kada vidim maloga sebe s brašnom od krumpira manioke u jednom džepu i kikirikijem za doručak u školi u drugom. Rekao sam sam sebi: „Kako je život bio lijep, jednostavan!” Sve je to prošlo... Sve prolazi. Ostaju samo uspomene koje daju krila da poletimo kroz oluje ovog života.

Promatrajući sve to, shvatio sam da bi svako razdoblje u životu trebalo imati svoje slavlje. Sjetio sam se svih tih prijatelja s kojima sam koračao tim putevima, a sada nisu tu. I rekao sam si da su sigurno tu kraj mene i hodaju sa mnom. To i jest afričko shvaćanje smrti. „Oni koji su umrli, nisu nikada otišli i nisu nestali. Oni su uzdah naših pradjedova, oni su u sjeni koja se rasvjetljuje, nisu ispod zemlje. Ne, oni su u drvu koje raste, u vodi koja teče, u kući, u mnoštvu… Oni koji su umrli, nikad nisu nestali”. Naša kršćanska vjera govori nam bolje, ali ovo nije besmisleno.

Malo sam zastao, molio za njih, sjetio se kako smo bili sretni, slavili uz disciplinirane zvukove bubnjeva pred kojima su se skladno kretali naši krhki dječji koraci. Danas smo djelomično sami uništili pravi smisao slavlja. Potrebno je spasiti naša slavlja od tih besmislenih i paklenih buka. Pravo slavlje treba težiti prema onome što je jednostavno, krhko, ali prosvjetljeno iznutra upravo zahvaljujući toj krhkosti.

Ulazeći u naše dvorište gledao sam stablo banane bez ploda. Postalo je samo malo utočište pticama u potrazi za odmorom. Pokazao sam to stablo mami (obučenoj u jednu hrvatsku navijačku majicu koju joj je poklonio ne znam koji prijatelj iz Hrvatske) s divljenjem jer je plod mojih ruku. Ona se okrene prema meni i smije se od srca. I to je ono što je uvijek najbolje znala činiti kada sam s njom. Iskreno se smijati, pa i usred ugašenih zvijezda u mračnoj afričkoj noći. Na njezinom licu uvijek vidim tu čudesnu svjetlost onih koji nemaju ništa. Kada se smije, ne trebam više vjerovati u Boga - vidim ga, On je tu, nemoćan, ali nepobjediv.

Shvaćam da su stari i novorođenčad, zapravo, najveći borci svijeta. Idu ususret najmoćnijima praznih ruku poput Davida prema Golijatu. No, dječja znatiželja me još izjedala pa sam usput riskirao jedno pitanje: „Mama, što je za Vas vjera?” Ne čudite se što kažem Vas, tako se govori u Africi. Do sada smo živjeli tu vjeru, a sad hoću majčino obrazloženje. Nakon dubokog uzdaha, ona počinje. „Vjera? Pa to je život u svojem najvećem intenzitetu...” Ostao sam u tren bez daha, a ona je nastavila: „Vjera nije stvar vas, intelektualaca, bogataša, bankara, biskupa, kardinala, pape, u smislu titula. Vjera, to znači povremeno dotaknuti ono najosjetljivije u životu, to je vrhunac ljudskog iskustva, to je najbogatije ljudsko iskustvo, a to znači shvaćati da postoji nešto što nije nikada uništeno, čak i u najgorim uvjetima i situacijama našeg života, to je nešto što nikad neće nestati. To je siguran skok preko male svakodnevne rijeke smrti. To je pažnja poklonjena živima i mrtvima. Nije samo izgovaranje, to je življenje izgovorenoga.”

Moja majka ne zna čitati. Pitao sam se i još se pitam otkud njoj to. Najjednostavniji i mali ljudi su nositelji vječnosti. Dugo smo pričali o mom djetinstvu. Mnoge smo uspomene obnovili. Shvatio sam kako je sve to bilo teško, a opet lijepo. Zadnja stvar zbog koje smo ostali bez komentara (osim: „Bok mama, vidimo se na ljeto ako Bog da!” i znaka križa na čelu svakoga od nas kao simbol majčinskog i svećeničkog blagoslova) bila je ono moje čudno školovanje u gradu.

Naime, roditelji nisu imali odakle platiti stan, ni hranu, ni školarinu. Jednog dana, nakon dugog traženja stana u kojem bih mogao boraviti, a za stanarinu raditi što god bi „gazda” tražio od mene, sjedio sam uz cestu, sav u prašini. Putem je prolazio jedan ozbiljan čovjek. Brzina njegovog hodanja davala je dojam da ga nešto ganja, možda koja zmija. Ali nije bilo tako. Krenuo sam za njim. Pozdravio sam ga i izrekao mu putem svoju želju. On je bio kao Šimun Cirenac. Primio me. Krenuo sam pješice veselo doma, oko 15 km do mog sela. Stigao sam doma oko 1 ujutro, pokupio svoje stvari i prvim glasanjem pijetla napustio svoje selo.

Nakon prvog dana boravka u tom stanu u prizemlju „gazda” mi naredi: „Ovdje vrijedi jedno pravilo. Ne smiješ iz kuće kroz vrata, nego kroz prozor!” Uh! Pomislio sam kako ima osjećaj za humor te da će mi baš biti lijepo s njime. Sutradan mi pokazuje veliko zemljište za koje se moram brinuti. Da, bili su to dani krvavih ruku na tom polju, doslovce. To je bila cijena školovanja. Nakon upozorenja oko izlaska iz kuće, krenuo sam sutradan u školu i ponosno prošao kroz vrata. Ali odmah čujem glas s kata: „Mali, vrati se odmah unutra, hajde, kroz prozor rekoh!” Tada mi je sve bilo jasno. Nije bila šala.

Eto, tri godine koliko je trajalo moje školovanje u gimnaziji vidjeli su me kako poput lopova svakog dana izlazim i ulazim u tuđu kuću kroz prozor. Nije li to smješno?! Tada mi baš i nije bilo! Iz današnje perspektive, meni je to lijepo! Možda se pitaš zašto te danas usred Korizme mučim ovakvom dosadnim sjećanjima?! Htio sam samo jedno: da se vratiš u svoje djetinstvo! Vjerujem da si u njemu imao skokove preko male svakodnevne rijeke smrti, ali opet sam uvjeren da je bilo lijepih događaja, vrijednih osmjeha i pamćenja.

Živi od toga danas jer je djetinstvo svakoga od nas sveto, baš kao i sav naš život. Zahvaljuj Bogu na tome! I ne budi čovjek bez djetinstva! Ne dopusti da bude u tvojoj blizini dijete bez djetinstva!

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".