Pripadati Crkvi na novi način

„Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito.
Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo
kojim on svjedoči za mene.”
(Iv 5, 31-32)

Nikome nije stran problem različitih napada na Crkvu, na njezine predstavnike, pa i unutar same Crkve sa i bez razloga. Nije čudno, to je sveta Crkva grešnika. Zato nije čudno danas čuti, govoriti o Crkvi u pojmovima propadanja, zastarenja govora, nesposobosti prilagođenja vremenu, diskribiliteta, bogatstva, upletanja u politiku, naglašenog klerikalizma, zlostavljanja...

Činjenica da neki relativiziraju takvu dijagnozu vraćajući pozornost na kontinente na kojima je situacija Crkve bolja, ne mijenja stvarnost u kojoj se nalazimo u zapadnom svijetu. Ne možemo se maskirati pred tim prigovorima i nekim zabrinjavajućim situacijama poput pada povjerenja u Crkvu, gubitka kršćanskog pamćenja. S druge strane, ne možemo se zadovoljiti uzimanjem u obzir samo te situacije. Trebamo djelovati! Hic et nunc! Ovdje i sad!

Velika je opasnost tražiti uzroke izvan Crkve i doživjeti sve kao uvrede i napade. Ono što ugrožava društvo, ugrožava i Crkvu: sekularizam, kriza dugoročnog i ustrajnog angažmana, individualizam, utrka za profi tom, konzumerizam, psovka, umor u odgoju novih naraštaja, politika egoizma, pad interesa za obrazovanjem, rast interesa za lak(oumn)im životom... Sve to mene, tebe i Crkvu ugrožava, izaziva i poziva na drugačiji način pripadnosti Crkvi i društvu. Ova primjedba ostala bi donekle točna, ali neproduktivna ako se ne probudimo, ako ostajemo samo na tome. Može dati samo osjećaj dobre savjesti i njegovati ideju da ne smijemo ništa mijenjati u Crkvi, no to nije istina. Mijenjati možemo puno, a prva točka promijene zove se Ja ili Ti. Uvijek polaziti od sebe. Činiti po Božjoj volji ono što možemo; malo, ali u Božjim očima važno i dragocjeno. Činiti ono što možemo, a prepustiti Bogu činiti ono što ne možemo. Biti čovjek, biti vjerodostojan, u svemu i svugdje.

Teško? Da, ali ljudsko, uzvišeno i lijepo. Ako se već zovemo po imenu Vjernik Katolik, prva stvar je boriti se za svoju Katoličku Crkvu, čuvati je i braniti. Ako se voziš u čamcu i sam svojim rukama povremeno uliješ po litru vode u nj, što očekuješ od njega i od sebe samoga? Sretan dolazak na odredište? Ako se Učitelj nije liječio od ljubavi prema čovječanstvu i Crkvi, ne smije se ni učenik koji sam ja, koji si ti. Držimo se onih iskonskih temelja: nauk Apostola, bratsko zajedništvo, lomljenje Kruha, molitve. Međusobno komuniciranje Riječi Božje i izražavati se u službi ljubavi. Tako možemo činiti Crkvu koja nanovo zrači povjerenjem te pruža to povjerenje čovjeku i društvu. Imaš pravo biti sretan u svojoj Crkvi, samo jednostavno otvori svoje srce Zaručniku – Gospodinu! Ljubi svoju Crkvu!

Često je Isus govorio narodu u prispodobama i činio mnogo čuda. A čudo nije ništa drugo nego upis duha prispodobe u slovu našeg tijela. Isus bi bio samo još jedan dobar govornik da njegova riječ nije našla svoje ostvarenje u samom činu žrtvovanja sebe za nas. I tako Krist ostvaruje ono što je naučavao: novi odnosi mogu se rađati među ljudima koji će ostvariti Božji naum ljubavi u svojoj Crkvi.

Na nama je da unutar te Crkve nosimo prijenos života između riječi i egzistencije, da stavimo naše živote u Riječ koja daje smisao i nikad ne ostaviti Riječ bez aktualizacije u tijelu našeg života. Na taj način činit ćemo humaniju Crkvu s Božanskim licem, Crkvu koja je s čovjekom u diskreciji i prijateljstvu, Crkvu koja daje svakom mogućnost postati pisana riječ s tijelom i duhom i čiji će pogled i gesta pružiti Dobrotu, Radost, Ljubav i Mir usred ranjenog i povrijeđenog svijeta koji žudi za autentičnošću!

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".