Duhovne misli

Najčešći roditeljski i odgojiteljski savjet mladima je vjerojatno: „Daj se uozbilji!“ Mladi na taj savjet redovito prasnu u smijeh. Nakon toga odrasli kroz neko vrijeme ne savjetuju jer na pitanje o razlogu smijeha na tako ozbiljan životni savjet nema drugog odgovora osim: „Ne znam, smiješno mi je!“ Nekako je teško u to povjerovati, no zbog neke nejasne slutnje da zapravo znaju čemu se smiju i da je taj smijeh u tom trenutku za njih važan, prepušta ih se njihovim razlozima jer bi ionako bilo neozbiljno i dalje govoriti o ozbiljnosti.

Neki dan, u jednom razgovoru, na listu svega onoga o čemu smo razgovarali došla je i tema praštanja, odnosno oprosta. Tada je jedna osoba zaključila kako se može vidjeti koliko tko u životu ljubi i po tome koliko tko prašta... Iako je taj zaključak sudionike razgovora ostavio malo u šutnji, zaključak je to koji nas uvodi u razmišljanje o navještaju evanđelja današnje četvrte korizmene nedjelje.

„Ako voliš Nebo bit ćeš Nebo, ako voliš zemlju bit ćeš zemlja“, kaže sv. Augustin. Da, stvoreni smo za Nebo! Pa ipak, zakon gravitacije kao da nas ljubomorno privlači zemlji. Ne samo naše tijelo već i našu dušu. Ima tek jedna stvar koja nas oslobađa ovoga zakona i izaziva dušu da poput ptice poleti u visine, u susret Stvoritelju: to je vjera! Samo vjera nas uzdiže u Božje visine. A kad primijetimo da smo odveć nisko, da nam je pogled skučen, a nada plitka, to je poziv da kliknemo: „Umnoži nam vjeru Isuse“ (usp. Lk 17,5)!

Jedan značajan „problem“ slušatelja na nekim skupovima je u tome da reakcija nije uvijek jednaka prema govorniku, ovisno o tome je li on muško ili žensko. Čini se da kad muška osoba prihvati riječ na skupu, slušaju ga i ako je zanimljivo ono što govori, onda ga i gledaju. No, kada ženska osoba prihvati riječ, najprije nju gledaju, a ako je lijepa onda ju i slušaju. Smiješno, zar ne?!

Na jednoj već dobrano išaranoj školskoj fasadi u Zagrebu već se dugo vremena nalazi jedan zanimljiv grafit koji glasi: „U raju je dobro, ali u paklu je ekipa.“ Budući da se poruka nalazi na školskoj fasadi, moguće je zaključiti da su njezini autori vjerojatno mlađi ljudi. Ako je to istina, onda se nužno nameću pitanja: kako mladima danas govoriti o važnim istinama vjere ili pak o svetom životu kada se čini da im ništa više nije sveto i da su izgubili osnovnu razinu poštovanja prema svetome?

Svaki puta kada slavimo svetu misu primjećujemo da ona ima dva velika djela: službu riječi i euharistijsku službu. U prvom dijelu svete mise, kajući se za svoje grijehe, pripravljamo svoja srca koja jedino može proniknuti sam Gospodin, za slušanje i primanje Božje Riječi u svoje živote. U središnjem pak dijelu svete mise, na početku euharistijske službe, prinosimo Gospodinu darove kruha i vina koji će posvetnom molitvom i zazivom Duha Svetoga postati Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.

Dragi mladi, liturgija ove druge korizmene nedjelje pred nas stavlja prekrasan događaj Preobraženja Gospodinovoga u punom sjaju što je zapravo svojevrsni predokus njegova uskrsnuća, a mi je možemo tumačiti i kao zalog njegove proslave u blagdanu Uskrsa.