Koliko u životu opraštaš – toliko ljubiš

Neki dan, u jednom razgovoru, na listu svega onoga o čemu smo razgovarali došla je i tema praštanja, odnosno oprosta. Tada je jedna osoba zaključila kako se može vidjeti koliko tko u životu ljubi i po tome koliko tko prašta... Iako je taj zaključak sudionike razgovora ostavio malo u šutnji, zaključak je to koji nas uvodi u razmišljanje o navještaju evanđelja današnje četvrte korizmene nedjelje.

Unatoč poticajima, ne donosimo uvijek plodove

Kroz sve četiri nedjelje, koje su iza nas, na toliko toga smo bili poticani od Gospodina: od toga kako se ponašati u vrijeme kušnje pa sve do toga kako će sve jednom biti lijepo u Njegovom kraljevstvu i kako Gospodin očekuje od nas da ti plodovi nebeskoga Kraljevstva budu vidljivi i u našim životima preko misli, riječi i djela. 

Zbog činjenice da ponekada ne donoseći takve plodove „iscrpljujemo zemlju“, na samom početku svete mise želimo reći: “Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!”, odnosno, kajemo se i molimo Gospodina da nam oprosti sve naše grijehe i slabosti. No, ne molimo Ga tada samo za oprost grijeha. I svećenik, prije navještaja Evanđelja, moli Gospodina da mu očisti dušu i srce kako bi mogao dostojno navijestiti Njegovu svetu i blagu vijest, te nakon Evanđelja da se po evanđeoskim riječima izbrišu svi naši grijesi. I Gospodin svaki taj naš vapaj za oprostom pozorno sluša od početka povijesti spasenja pa sve do ovoga trenutka u kojem sada živimo, mičemo se i jesmo i u kojem kušamo darove Gospodinove dobrote koja se na najveći mogući način očitovala kroz Njegove riječi na drvu križa: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Bio je to krik i Gospodinov vapaj s križa s kojeg gledamo vrhunac Njegova praštanja kada „radi nas i radi našega spasenja“, za nas i za naše otpuštenje grijeha, prolijeva svoju krv i toga čina spominjemo se na svakoj svetoj misi: „Uzmite i jedite...“ „Uzmite i pijte...“ „Ovo činite meni na spomen.“

Svijet ne zaboravlja pogreške

Gledamo li kako svijet ljubi i oprašta, vrlo brzo ćemo se razočarati jer svijet ne zaboravlja, on pamti, vraća se na ono staro i uvijek nam ispočetka podcrtava naše propuste zbog kojih toliko puta u našim odnosima, bilo bračnim ili prijateljskim, ne možemo nikako ići naprijed, kao da nas stalno nešto pritišće prema zemlji poput nekakva utega. No, na drugoj strani vage nalazi se Gospodin koji nas pridiže i uzdiže prema sebi i svojoj ljubavi koja je uzor svake naše ljubavi koju djelimo međusobno kao Crkva, jer po tome koliko se ljubimo i drugi nas prepoznaju kao Gospodinove učenike. 

Koliko puta da oprostim bratu svome?

Od čovjeka ćemo toliko puta u životu doživjeti povrede koje će nas jako boljeti i koje će na nama ostaviti neki svoj trag i onda u sebi kuhamo i kuhamo dok ne zakuhamo. Zato i danas dolazimo pred Gospodina i zajedno s Petrom pitamo Ga: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” I baš u tome “sedamdeset puta sedam” krije se ona “ludost” Evanđelja kojega se trudimo svakoga dana živjeti i preko kojeg tako teško shvaćamo Gospodinovu milost i milosrđe koja nam se danas po tko zna koji puta otkriva u liku milosrdnoga oca preko kojeg prepoznajemo samoga Gospodina kojemu se i obraćamo toliko puta na dan riječima „Oče naš!“, a toliko ih pak puta na dan zaboravimo prevesti u konkretna djela te se vrlo brzo pretvaramo u starijeg sina koji se ne veseli povrtaku u očevu kuću svoga mlađega brata te govorimo riječi poput: „Dobro, zapamtit ću ti ovo!“ ili pak uvijek oholo i bahato čekamo da druga strana učini prvi korak, jer „ja, naravno, nisam ni za što kriv...“ I tako si gotovo stalno i kroz cijeli život unosimo nemir i štetimo zdravlju (kako na fizičkoj, tako i psihičkoj razini) i puštamo da vrijeme zalječi rane. A kroz sve to vrijeme naš Otac čeka naš sljedeći potez na životnoj ploči.

Stoga gledajmo da taj potez bude na liniji Očeva poteza kako sa svoje životne ploče ne bi izbacili nekoga tko nam „smeta“ u skoku na sljedeće polje te kako bismo na kraju ovoga života mogli radosno pohititi Ocu u zagrljaj ljubavi. Amen.