Duhovne misli

Slušajući tekst evanđelja o blaženstvima, zanimljivo bi bilo čuti reakciju čovjeka koji se prvi puta susreće s ovim evanđeoskim tekstom i nije vjernik. Sigurno bi ga doživio kao ludost. Baš tako, kao ludost u očima ovog svijeta jer što je u njemu normalno? Slušajući, Gospodine, tvoj govor o blaženstvima, nisi li malo, blago rečeno, naivan? Kad svi znamo kako je danas nepravda jača od pravde, kad je jao onome tko je siromašan i žalostan, kad znamo da se na milosrđe odgovara bahatošću, kad se na mirotvorstvo odgovara oružanom silom? Kad ne plačemo sa zaplakanima i ne radujemo se s radosnima?

Toliko je onih koji ne vjeruju. Ne vjeruju u sebe, u svoje mogućnosti, ne vjeruju u bolje sutra, ne vjeruju u druge, ne vjeruju u ljubav, ne vjeruju u Tebe, Gospodine. Ako ljudi u nešto ili nekoga ne vjeruju, onda se protiv toga bore. Bore se ljudi, baš kao i sveti Pavao nekada, protiv onoga pred čime ili kime strahuju. Progone sve što nije u skladu s njihovim očekivanjima ili uvjerenjima. Diskriminacija, optužbe, netolerancija i mržnja plod su ničeg drugog nego manjka vjere u ljudima. No, živjeti u strahu nije dobro, nije korisno, zato dolazim Tebi, Gospodine.

Nakon Božićnog vremena, koje kao da nam je proletjelo, započeli smo s vremenom kroz godinu. Mogli bismo reći da to redovito vrijeme nas vjernike poziva da budemo izvanredni. Ako smo proteklih dana pratili Isusa kroz Evanđelje, vidimo da Isusova svakodnevica nije redovita, nego izvanredna: Isus poziva prve učenike, okuplja mnoštvo, izgoni zloduhe, liječi bolesnike… Čini li vam se ovo redovito, nešto što svakodnevno vidite? Ali s Isusom je svaki dan izvanredan.

Čin kojega smo svi učinili prilikom ulaska u crkvu bilo je umakanje desne ruke u blagoslovljenu vodu, znak križa i poklon pred Gospodinom. Svaki puta kada to učinimo prilikom ulaska ili izlaska iz crkve prisjećamo se svoga krštenja, odnosno prisjećamo se onoga trenutka kada je započeo naš životni hod sa Gospodinom. I tog prvog trenutka uvijek se tako rado sjećamo: kada smo prvi puta upoznali bračnog partnera ili dečka ili djevojku, kada smo slavili prvi puta u životu nešto ...

Dragi mladi, budući da je ovo moje prvo promišljanje u novoj godini, dopustite mi da vam zaželim sretnu Novu ispunjenu mirom.

Zaželio sam vam mir zato jer držim da se u njemu krije temeljna čovjekova potreba. Doista, svaki čovjek čezne za mirom. Mir je znak ispunjenosti i ostvarenosti. Upravo zbog toga što je mir nešto najvažnije, prvi dan u novoj godini slavi se kao Svjetski dan mira. Time se jasno potvrđuje istina da je mir temelj na kojem se može sve graditi. Ako nema mira onda će svaki dan u novoj godini biti težak, žalostan i mračan.

Ivan svoj početak Evanđelja započinje početkom svega stvorenoga, Alfom i Omegom, utjelovljenom Riječi, Isusom Kristom. On izričito ne opisuje Kristovo rođenje, ali dobro opisuje razlog njegovog utjelovljenja. Vječna Očeva Riječ je u datom trenutku ljudske povijesti postala čovjekom. Postala je pravi Bog i pravi čovjek. Nastojimo još uvijek ponirati u ozračje proslave rođenja Sina Božjega, Isusa Krista. Izvještaj Ivanovog evanđelja dakle ne govori o Isusovom rođenju, ali možemo ga nazvati hvalospjev Kristovu dolasku.