U početku bijaše Riječ!

Ivan svoj početak Evanđelja započinje početkom svega stvorenoga, Alfom i Omegom, utjelovljenom Riječi, Isusom Kristom. On izričito ne opisuje Kristovo rođenje, ali dobro opisuje razlog njegovog utjelovljenja. Vječna Očeva Riječ je u datom trenutku ljudske povijesti postala čovjekom. Postala je pravi Bog i pravi čovjek. Nastojimo još uvijek ponirati u ozračje proslave rođenja Sina Božjega, Isusa Krista. Izvještaj Ivanovog evanđelja dakle ne govori o Isusovom rođenju, ali možemo ga nazvati hvalospjev Kristovu dolasku. Riječ je tijelom postala odnosi se na Kristovom rođenje, a da se ta ista Riječ nastanila među nama odnosi se na navještaj da će Djevica roditi Sina kojemu će ime biti Emanu-el – S nama Bog, onaj koji će otkupiti i spasiti svoj narod, koji će ga obnoviti i darovati mu novi, vječni život.

Božja Ljubav je uzela ljudsko tijelo

U našem životu danas slušamo mnoštvo riječi, lijepih i ružnih, lažnih i istinitih, dobrih i loših. Izgovaramo riječi mržnje i praštanja, riječi bola i utjehe. U cijeloj toj šumi riječi zaboravljamo jednu koju često ne čujemo i nedoživljavamo, pa čak i u osobnom susretu u euharistiji kroz njezin naviještaj i njezino blagovanje i osobnu molitvu. Riječ je, naravno, o utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu. Ta riječ teško dopire do našeg uha, a sve češće još teže do našeg srca. Pokušajte si zamisliti da u Bibliji stoji slijedeće: „Na početku bijaše slučaj i slučaj bijaše kod Boga i slučaj bijaše Bog. Sve je postalo slučajno i ništa što je postalo nije postalo bez slučaja.“ Svijet bi bio slučaj, ti i ja bili bismo slučaj, jednako tako početak i kraj, čitav naš život, čitava ljudska povijest... Ali ne, u Bibliji jasno stoji: „U početku bijaše Riječ!“ Na početku ne stoji nešto slučajno, slijepo, bezimeno, besciljno, neka sila, nego nešto osobno: Riječ koju izgovara sam Bog. Postoji Bog. Stvoritelj i pokretač svega. Božja Riječ, jest zapravo Ljubav, Božja Ljubav, koja je uzela ljudsko tijelo kako bi čovjeku objavila da ga voli, da mu prašta i oslobađa od njegovih grijeha i padova. Isus Krist, utjelovljena Riječ savršeno unosi tu Božju ljubav i pokazuje ju svijetu.

Ljubiti djelom i srcem

No, k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše, ali onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja, od Boga nanovo rođeni i spašeni. Tko su oni koji ga ne primiše? Kršćani koji su poput farizeja, poput onih koji „usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; i nema daha u ustima njihovim. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju“ (Ps 135, 16-18). A oni koji ga primiše ne ljube Boga i čovjeka jezikom nego djelom i srcem, oni slušaju Riječ koja objavljuje ljubav i milosrđe Božje, dobrotu i spas. To su mudri u Duhu Svetomu. Takvi Zakon Gospodnji ljube i obdržavaju, ljubeći tako Gospodina Boga svoga i čovjeka svim srcem i svom dušom, unatoč vlastitoj slabosti i grešnosti, dan i noć jer su oprani Krvlju Sina Božjega, i ne čuvaju svoj život sve do smrti.

Vječna Riječ - jamstvo života svakog čovjeka

Knjiga Sirahova nas poziva na slavljenje mudrosti, ali ne obične, ljudske. Nego odavanje časti i hvale Božanskoj mudrosti. Bog je duboko naklonjen čovjeku, duboko milostiv i milosrdan, pun ljubavi i povjerenja prema nama. To mora u nama zaživjeti! Kao što piše sv. Pavao: „Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj.“ Otac je poslao svoga Sina na svijet da postane Bogočovjek, da obnovi i osvježi palog čovjeka kapljom Krvi Ljubavi raspete na križu i vrati mu izgubljeno dostojanstvo i istinsku radost. Isus Krist, Vječna Riječ koja je Tijelom postala, raspeta Božja mudrosti i snaga je jamstvo i program života svakog čovjeka, kršćanina. Isus Krist je „Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad! Vani pak ostaju psi i vračari, bludnice, ubojice i idolopoklonici i tko god ljubi i čini laž“ (Otk 22, 13-15).