Obnavljajmo spomen na svoje krštenje

Čin kojega smo svi učinili prilikom ulaska u crkvu bilo je umakanje desne ruke u blagoslovljenu vodu, znak križa i poklon pred Gospodinom. Svaki puta kada to učinimo prilikom ulaska ili izlaska iz crkve prisjećamo se svoga krštenja, odnosno prisjećamo se onoga trenutka kada je započeo naš životni hod sa Gospodinom. I tog prvog trenutka uvijek se tako rado sjećamo: kada smo prvi puta upoznali bračnog partnera ili dečka ili djevojku, kada smo slavili prvi puta u životu nešto ...

Ali u životu imamo toliko tih prvih puta da ih onda brzo zaboravimo te imamo osjećaj kao da smo stalno na nekom početku: tako prvi puta idemo u vrtić pa svake godine prvi puta u neki razred osnovne i srednje škole pa prvi ispit na fakultetu, prvo radno mjesto, prva mirovina i tako sve do kraja života. Čak i umiremo po prvi, ali i zadnji puta. Iako nam je danas u središtu razmatranja Gospodinovo krštenje, ipak sam čin krštenja baca nam svjetlo i na našu posljednju stanicu života, a to je upravo smrt koja nije čovjekov kraj već početak novog, vječnog života. A kakav će on biti, ovisi o nama, našim mislima, riječima i djelima kroz život. „Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“.

Trenutak kada smo ponovno rođeni „odozgo“

Svi u životu volimo imati nešto novo: i koji odjevni predmet i auto i bicikl i računalo jer znamo da novo valja, da se neće brzo pokvariti i da dugo možemo uživati u blagodatima toga novoga. No, čovjek vjernik, dok je god živ, stalno živi uspomenu na svoje krštenje, na trenutak kada smo ponovno smo rođeni „odozgo“ i zaodjenuli smo se i obukli u Krista. Prisjećanjem svoga krštenja želimo se prisjetiti i Isusova krštenja, čina u kojem Otac po Duhu Svetom svijetu objavljuje svoga Sina: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ A upravo po Njegovom Sinu, po kojemu nam je stečeno spasenje i po kojemu su nam otvorena nebesa, „Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.“

Krštenje nas iznova poziva na obraćenje

Straha Gospodnjega i pravde uistinu smo svi žedni. Koliko li nas samo boli kada nam bude učinjena nepravda pa se ljudi znaju zapitati za čovjeka koji čini nepravdu: „Boji li se on uopće Boga?“ Kao oni koji vjerujemo, mi se Boga ne bojimo već u Njemu gledamo svoga Oca koji nije pristran i jedino u ovome životu gledamo kako da proslavimo Njega. Ne sebe, nego Gospodina. Zato smo i došli na misno slavlje kako bismo čuli Njegovu riječ, kako bismo se oči u oči za koji trenutak susreli s Bogom živim i kako bismo obnovili memoriju na onaj prvi puta, memoriju na svoje krštenje koje nas svaki puta ispočetka poziva i potiče da se obratimo, da okrenemo svoj život prema Gospodinu jer „nema ništa što Boga toliko veseli koliko ga veseli čovjekovo obraćenje i spasenje jer su radi toga svi govori i sva otajstva, da postanemo kao svjetiljke u svijetu ...“ (sv. Grgur Nazijanski) I kako je onda moguće ako smo “jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu?” Ili kako će to lijepo izreći sv. Blaž: “Kako može oko koje je ugledalo svjetlo, ponovno uzljubiti tminu?“

U tmine svijeta želimo donijeti Kristovo svjetlo

Pitamo se i mi to toliko često u svojem životu i ne možemo na ovo pitanje dati jasan odgovor, ali je dobro da si ga kroz idući tjedan često ponavljamo jer po tome što smo kršteni Gospodin nam je na prvome mjestu, svake nedjelje gledamo to Svjetlo svijeta, a to Svjetlo želimo donijeti i u svoje obitelji, u novi radni tjedan koji stoji pred nama prepun novih izazova. Ali baš u te tmine svijeta želimo donijeti Kristovo svjetlo jer „ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“ Stoga neka nas po ovoj svetoj misi „ispuni svjetlost Svjetla s neba, da bismo bili jasno i blistavo rasvijetljeni od Svetoga Trojstva čiju jednu zraku primamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ Amen.