Duhovni kutak

U trenutku kada te obuzme tuga,
tuga koja guši, koja steže, tuga koja ostavlja tragove i rane na duši,
zamisli kakav bi tvoj život bio bez tuge...
Da nema tuge, kakva bi bila melodija tvojega života?
Radost bi prevladala, u svemu bi prepoznavao samo sreću, sve bi postalo monotono.
Kada bi nekoga izgubio, bio bi radostan.
Kada bi te netko povrijedio, bio bi radostan.
Kada ništa ne bi imalo smisla, bio bi radostan.
Monotonost sreće bi te preuzela i zapravo bi postao hladnokrvan, ravnodušan.

Isusova tvrdnja je jasna što se tiče mogućnosti upoznavanja Oca ili Sina: „Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“. Uzaludna je muka uzvisiti se na nožnim prstima s nadom da ćemo doći do Boga samo svojom ljudskom snagom. Nema spoznaje Boga Oca ili Sina samo ljudskom logikom i snagom jer je Bog sasvim drukčiji, neizmjerne veličine i drugačije logike od naše. Upoznati ga možemo ukoliko se sam daje upoznati, odnosno upoznavati, jer ostaje otajstvo koje ne možemo prestati upoznavati.

Danas nam se ljubav servira na mnoge načine i na raznim mjestima kao nešto lako ostvarivo. Viđamo je na filmovima, čitamo o njoj u knjigama, slušamo o njoj u pjesmama, ali jesmo li je ikada zapravo osjetili? Može li se ljubav vidjeti na filmovima? Može li se ljubav odglumiti? Ma kako dobri glumci bili, ljubav se ne može odglumiti. To je jako jednostavno. Nje ili ima ili nema. S njom nema kompromisa. Može li se o njoj čitati u knjigama?

Liturgija crkve u nedjelju slavi svetkovinu apostola Petra i Pavla. Volio bih se stoga u ovom razmatranju nakratko zadržati na jednoj epizodi iz Evanđelja, koja opisuje odnos između Isusa i apostola Petra.

Nerijetko čujemo kako je glazba zvonka radost. Djordjija Palić ima 28 godina i svojim glasom proslavlja Gospodina, slavi život. Rođena je u Janjevu, hrvatskoj 'provinciji' na Kosovu, a u Zagreb je sa svojom obitelji došla tijekom ratne 1991. godine. Kaže da pjeva otkada zna za sebe. Ima tri sestre Elizabetu, Korneliju i Mihaelu Karlu koje također pjevaju. Završila je Agronomski fakultet jer, kako kaže, „nije loše imati papir u džepu jer nikada ne znaš kada će ti zatrebati.“ No, jedino u glazbi, barem za sada, vidi svoju budućnost.

Draga braćo i sestre, dobar dan! U prvoj katehezi o Crkvi, održanoj prošle srijede, krenuli smo od inicijative Boga koji želi stvoriti jedan narod koji će nositi njegov blagoslov svim narodima na zemlji. Započinje s Abrahamom, a zatim s velikom strpljivošću – a Bog je ima, ima je mnogo – priprema taj narod u Starome savezu te u Isusu Kristu od njega čini znak i sredstvo sjedinjenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno (usp. Drugi vatikanski koncil, konst. Lumen gentium, 1). Danas ćemo govoriti o važnosti koju za kršćanina ima pripadnost tome narodu. Govorit ćemo o pripadnosti Crkvi.

Kako je teško, Gospodine! Teško mi je nositi se sa svakodnevnim problemima; društvo, prijatelji, obitelj, fakultet, škola, ispiti... sve me opterećuje, Isuse! Toliko se puta trudim kako bi sve ispalo dobro, kako bih uspio, no često puta padam... Ne uspijevam... Pad teško prihvaćam... Često puta ljudi oko mene me razočaraju, ostave me kad je najteže, kad trebam njihov osmijeh ili lijepu riječ, oni šute, a kada ja trebam šutnju, kada trebam nekoga da šuti samnom, oni govore... Teško prihvaćam ljude oko sebe...

Isus svojim učenicima nije obećao slavan, moćan i bezbrižan život. Nije im govorio o iluziji kako je sama pojava kršćana u društvu magnet privlačenja i oduševljenje za Boga, bez napora i vlastitog doprinosa. Naprotiv, Isus ih konfrontira sa činjenicom kako će im tek patnja, tjeskoba, progonstvo, mač, siromaštvo, bijeda, odbačenost, na kraju križ i mučenička smrt omogućiti status autentičnih Kristovih nasljedovatelja. Što je onda tako lijepo, primamljivo i vrijedno u kršćanstvu?

Cijeli svijet trese "nogometna groznica", Svjetsko prvenstvo u Brazilu u punom je jeku i svaka nacija svim srcem bodri svoje nogometaše. Sve to nije zaobišlo niti Hrvatsku, a najbolji vratar naše nogometne reprezentacije, naša "Hobotnica" Stipe Pletikosa, pronašao je vremena da mladima Zagrebačke nadbiskupije otkrije što za ekipu znači Kardinalov blagoslov, kako mu vjera u životu daje osobitu snagu, koje vrijednosti želi prenijeti svojoj djeci te što je nadahnuće i snaga cijeloj reprezentaciji.

Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas započinjemo ciklus kateheza o Crkvi. To je pomalo kao da dijete govori o svojoj majci, o svojoj obitelji. Govoriti o Crkvi znači govoriti o našoj majci, o našoj obitelji. Crkva nije neka institucija koja je samoj sebi svrha ili neko privatno udruženje, neka nevladina organizacija, niti je se smije svoditi na kler ili Vatikan. "Crkva smatra...". Ali Crkva to smo svi mi. "O kome ti to govoriš?" "Pa o svećenicima...". A tako, ali svećenici su dio Crkve, ali Crkva to smo svi mi! Ne ograničavaj je na svećenike, biskupe, Vatikan...