Duhovni kutak

Jednog vikenda poveća skupina osmaša i sjemeništaraca upitala me, za vrijeme kateheze u prirodi uz rijeku Kupu, da im objasnim Presveto Trojstvo. Ne znam kako biste vi to učinili, no ja sam u prvi trenutak ostao vrlo iznenađen: tako mladi dječaci postavljaju spontano tako nesvakidašnja i složena pitanja… Naravno da su mi se u tom trenutku počele vrtjeti teme s teoloških studija, a ponajviše ona slika sv. Augustina: shvatiti Presveto Trojstvo značilo bi na obali oceana izdubsti malenu rupu u pijesku i svu vodu oceana pretočiti u nju. I djeca znaju da je to nemoguće.

Često nam se dogodi da nemamo vremena! Imamo hrpu rasporeda, popisa, događanja koja nas guše i oduzimaju vrijeme. Ispiti, posao, obitelj, prijatelji – kao da moramo biti na tisuću strana odjednom. Svega imamo, samo vremena ne! Pa se borimo, bojimo, trudimo i ulažemo sve svoje snage samo da sve ipak napravimo i da nitko ne ostane prikraćen za našu pažnju i blizinu, a da su nam istovremeno i sve obaveze rješene. I moramo priznati – dok se mi trudimo svima i svemu ugoditi, imamo osjećaj kao da za nas nitko ne pita, kao da nas nitko ne vidi, nitko ne voli... To nas koči.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Dar straha Božjeg o kojem ćemo danas govoriti zaključuje niz od sedam darova Duha Svetoga. Što znači imati strah pred Bogom? Znamo dobro da je Bog otac i da nas ljubi i želi naše spasenje i uvijek oprašta, uvijek! Zato nema razloga da ga se bojimo! Strah Božji je, naprotiv, dar Duha Svetoga koji nas podsjeća koliko smo mali pred Bogom i njegovom ljubavlju i da je za naše dobro prepustiti mu se s poniznošću, poštovanjem i pouzdanjem u njegove ruke. To je strah Božji: to prepuštanje dobroti našeg Oca koji nas toliko voli!

Ususret humanitarnoj izložbi „Gladna nahraniti“ koja će u petak, 13. lipnja održati u prostorijama SKAC-a u Palmotićevoj, razgovarali smo s autorom Danijelom Deverićem. U kratkom razgovoru, dvadesetdevetogodišnji Danijel iz Donje Lomnice, otkrio nam je kako su nastala djela inspirirana siromaštvom, pojavom s kojom se sve češće susrećemo, u čemu nalazi inspiraciju za svoja djela, kako spaja studij teologije s umjetnošću kojom se bavi i još pokoji detalj svoga života.

Drage sestre, draga braćo!

„Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem“, jednom prilikom rekla je Hellen Keller, slijepa i gluha djevojka koja je svojedobno pomicala granice svojih mogućnosti. Naš ovotjedni sugovornik svojim životom svjedoči ono što je Keller govorila. Srcem osjeća ono što ne može čuti, pritom ne vidi razloga za negodovanje, već razloge za sreću. Upoznajte Josipa Ivankovića iz župe svetog Martina u Dugom Selu.

Vjerujem da su svima vama poznate riječi iz Evanđelja: „Bog moj i sve moje!“ Bar se nadam da su vam poznate i da ste nekada isto vjerovali i mislili u isto vrijeme. No, sada je vrijeme za nas. Danas svima nama Isus govori: „Ante/Petar/Iva/Ana moj/a i sve moje!“ Zamisli da si ti sve ono što Isus ima i na što može računati! Hoćeš li se i dalje isto ponašati? Hoćeš li i dalje vikende provoditi kao i do sada? Hoćeš li i dalje prepuštati da ti prođe cijeli tjedan, a da nisi bio na misi, osim u nedjelju?

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas ću govoriti o daru Duha Svetoga kojeg se mnogo puta pogrešno shvaća ili promatra na površan način, a zapravo dotiče samu srž našeg identiteta i naše kršćanskog života: riječ je o daru pobožnosti. Treba odmah pojasniti da se taj dar nikako ne smije poistovjećivati sa samilošću prema nekome, sa sažalijevanjem svog bližnjega, već označava našu pripadnost Bogu i našu duboku povezanost s njim, povezanost koja daje smisao čitavom našem životu i koja nas čuva u čvrstom zajedništvu s njim, pa i u najtežim i najmučnijim trenucima.

Sedma vazmena nedjelja stavlja nas pred duboku Isusovu molitvu za svoje učenike, za nas. Isus moli za nas! Nalazimo se u srcu našega Gospodina, nalazimo se u njegovoj velikosvećeničkoj molitvi.

Dragi mladi, vjerujem kako ste primijetili da je jedna od češće spominjanih riječi u Svetom Pismu, ohrabrujuća riječ: „ne boj se!“ Neki marljivi čitači Biblije govore da je sveukupan broj ove riječi, što u jednini, a što u množini, 365. Iako u ozbiljnoj egzegetskoj analizi sigurno ne bismo došli do tog broja, to nas ne treba spriječiti u razmišljanju da nam Bog svakoga dana, svakoga novoga jutra upućuje ovaj pozdrav: „ne boj se, dijete moje“.