Duhovni kutak

Traži se kršćanin. Ne znam jesi li ikada razmišljao o tome kakvo svjedočanstvo daješ drugima oko sebe. Može li netko na osnovu tvoga ponašanja zaključiti da si kršćanin? Nekako mi se čini da nas danas najviše ima, ali samo na papirima. Društvo kao da vapi za kršćanima. Kada bismo više svjedočili da smo to što jesmo ili kada ne bismo osuđivali one što žele svjedočiti da su kršćani, sve bi bilo drugačije. Zapravo, samo je po sebi malo ironično i neshvatljivo kako možemo osuđivati ono što smo mi sami.

Kršćanstvo je radosna vijest – evanđelje. Istinska radost koju naviješta Isus Krist, izvor istine. Izvorna i istinska kršćanska radost je poput dječje radosti – spontana, iskrena, neiskvarena, puna života, otvorena za drugoga i za zajedništvo. Isus je na putu prema svome cilju u Jeruzalemu – muci, smrti i uskrsnuću. Na tom putu želi svoje apostole poučiti o cilju svoga poslanja. Želi dozvati u pamet naum Oca nebeskoga – radosnu vijest. Njegovi ga apostoli ne razumiju u tom svjetlu. Oni razmišljaju ljudski, karijeristički.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ovo je naše posljednje razmišljanje na temu braka i obitelji. Pred nama su lijepi i zahtjevni događaji, koji su izravno povezani s ovim velikim temama: Svjetski susret obitelji u Philadelphiji i Biskupska sinoda u Rimu. Oba imaju svjetsku važnost koja se podudara s univerzalnom dimenzijom kršćanstva, ali i univerzalnom važnošću te temeljne i nezamjenjive ljudske zajednice koja je upravo obitelj.

Učenici su jednom prilikom zamolili Isusa da im „umnoži vjeru“. Gledajući Njegova djela i slušajući Njegove zahtjevne riječi doživjeli su koliko je njihova vjera krhka. Shvatili su da bez snažnije vjere ne mogu slijediti Isusa i biti u njegovoj školi. Stoga su ga usrdno molili: „umnoži nam vjeru, Gospodine“. 

Držim da je ova molitva apostola zapravo i naša molitva. Kada gledamo svijet oko sebe i nova društvena događanja, gotovo ih je nemoguće razumjeti i prihvatiti bez vjere. Bez vjere nas sve te situacije mogu potresti i uznemiriti. No, što je to vjera?

Posljednje četiri i pol godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji okupljao je nas mlade oko Krista. Primao nas je raširenih ruku, slušao i razmatrao naše dobre i one manje dobre ideje. Dijelio je s nama dobre i loše trenutke i pružio nam priliku da postanemo pravi prijatelji. Pročitajte što nam vlč. Ivica ima za reći i na čemu nam želi zahvaliti.

"Što ljudi kažu, tko sam ja?" Pitanje je to koje, ako želimo biti iskreni, svatko od nas bi postavio. Često volimo znati što netko misli o nama. Posebno ako se radi o nekom dečku koji je zaljubljen, pa ga zanima što izvjesna djevojka misli o njemu i obrnuto. Također, kad upoznajemo nove prijatelje, rado bismo znali što oni misle. To smo mi, ljudi. S druge strane, pitanje postavlja Isus i ovo pitanje se ne uklapa u ono što je radio i živio. Nije on odjednom neka zvijezda koju zanima što ljudi govore o njemu, već kao pravi učitelj pedagoški pristupa svojim učenicima.

Ovog ljeta proveo sam prekrasan tjedan sa skupinom mladih volontera iz Palmotićeve u prognaničkom naselju Mala Gorica gdje živi preko dvjesto naših hrvata prognanika – povratnika iz Letnice. Tamo je sve jednostavno i skromno, barake okružene pomalo podivljalom prirodom. Ipak, radost koja se tamo doživi teško se može osjetiti na drugim mjestima, posebice onim urbanima. Obitelji su brojne, bogate djecom i mladima koji su bili glavna meta velikodušnih volontera koji su na kraju duhovno-formativnog tjedna posvjedočili da su puno više primili nego što su dali.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Želim danas zadržati našu pozornost na vezi između obitelji i kršćanske zajednice. To je, da tako kažem, "prirodna" veza, jer je Crkva duhovna obitelj a obitelj je mala Crkva (usp. Lumen gentium, 9).

Ona je mlada, talentirana, hrabra žena koja u sve što radi unosi puno ljubavi. Posljednjih godina svoju radost i ljubav svakodnevno je unosila u Ured za pastoral mladih dajući najbolje od sebe, bilo da je riječ o uređivanju web i Facebook stranice ili organizaciji uredskih projekata. Donosimo vam jako poseban intervju s jako posebnom osobom, našom urednicom Valentinom Gusić. 

„Ne bojte se!“ Volite li čuti ove riječi? Pretpostavljam da volite. A i tko ne bi volio čuti ovo ohrabrenje u danima svakodnevice kada baš i ne možemo biti skroz u miru. I zasigurno smo željni osloboditi se straha i da nam tako žuđeni mir zavlada u našoj okolini.