Duhovni kutak

Imaju li obzira sinovi Zebedejevi? Ili ne znaju što ištu? Traže prva mjesta – razumiju li koju i kakvu odgovornost traže? Biti uz Isusa, piti čašu koju on pije – znači slijediti njegov put. Taj put nije nimalo lagan i jednostavan. Piti čašu s Kristom znači dijeliti s njime njegovu sudbinu. To je put žrtve i muke, boli i patnje, križa i umiranja… Zapravo, to je istinski put ljubavi, iskrene i jedinstvene.

Misionari su ljudi koji slijede Isusa i svojim ga životom svjedoče u misijskim zemljama Afrike, Azije, Južne Amerike i Oceanije. Uz naviještanje Radosne vijesti spasenja, naši hrvatski misionari i misionarke, kojih danas ima 89, pomažu razvijati i lokalne zajednice pa tako osnivaju škole, poučavaju mlade i odrasle raznim zanatima, pružaju zdravstvenu zaštitu i hrane gladne. Jedan od takvih hrvatskih misionara, koji već pet godina djeluje u afričkim misijama, jest i p. Tomislav Mesić, član misijske družbe Duha Svetoga.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Snažna je Isusova riječ danas: "Jao svijetu od sablazni!". Isus je realan i kaže: "Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan" (Mt 18, 7). Želim prije početka kateheze, u ime Crkve, zamoliti vas za oproštenje za sablazni koje su se u posljednje vrijeme dogodile i u Rimu i u Vatikanu, molim vas za oproštenje.

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine promatrao je prolaznike. Neka se djevojčica odjednom približila trgovini i prislonila nosić uz staklo izloga. Kao nebo plave oči radosno su zasjale kad je ugledala jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom je pokazala tirkiznu ogrlicu. ''To je za moju sestru. Možete li je zapakirati kao poklon?'' Trgovac je s nevjericom pogledao djevojčicu i upitao: ''A koliko novaca imaš?'' Ona se podiže na prste, stavi na pult limenu kutiju, otvori je i isprazni.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Isus je u današnjem evanđelju farizejima dijagnosticirao, u maniri velikog doktora, jednu vrlo tešku bolest – sklerokardiju, okorjelo srce. Naravno, ne radi se o fizičkoj ili tjelesnoj bolesti, nego o kamenom srcu koje u Bibliji označava neposlušnost, bezvoljnost i podmuklost. U suvremenom se govoru riječ ''srce'' koristi u prenesenom značenju kao središte osjećaja i empatije pa je tako ''čovjek bez  srca'' netko tko ne suosjeća ili netko tko je nezainteresiran za tuđe brige.

Vlč. Ivan Valentić rođen je 17. kolovoza 1984. godine, u Banja Luci. Krajem 1991. godine, zbog ratnih okolnosti, preselila se obitelj Valentić u Zagreb i nastanila se u Sesvetskim Selima. Nakon srednje škole ušao je Ivan u Bogoslovno sjemenište te upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon dvije godine studija u Zagrebu, nastavio je sa studijem u Rimu gdje je i diplomirao. Za svećenika je zaređen 20. lipnja 2009. godine u zagrebačkoj katedrali.

Idu dani, a godine bježe – reći će jedna poznata pjesma. I zaista je tako. Čovjek se niti ne okrene, a već prođe dan, tjedan, mjesec i nova godina kuca na vrata. I tako zapadamo u kolotečinu svakodnevice, u program života koji nas nosi i zbog kojeg često ne uspjevamo prepoznati ljepotu darovanog trenutka, darovanog dana. Vrijedi zastati malo, odmoriti na trenutak i razmisliti – što je lijepo oko mene i što može biti još ljepše mojim zalaganjem?

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U svim društvima tijekom povijesti postojale su stvari kojih se nije smjelo doticati ili spominjati. Naprosto je bilo nepisano pravilo ili zakon da se o nečemu ne govori. Poznato nam je da se to zove tabu. Mi kao emancipirana i napredna civilizacija 21. stoljeća negdje u dubini pomalo s podsmijehom gledamo na te ljude, vremena i civilizacije kao primitivne i zaostale. Mi živimo u vremenu „slobodâ“, kada smo emancipirani od svega. U skladu s našom naprednošću – mi smo civilizacija koja nema tabua. Jesmo li?