Duhovni kutak

Svaka rijeka ima svoj izvor. Dok bezbrižno uz nju šećemo obično se divimo njezinim ljepotama. No, često zaboravljamo da svega toga ne bi bilo bez izvora. Tako je to i s našim Bogom. On je izvor povijesti, nas samih i svega stvorenog. On prožimlje svaki atom našega svemira. U njemu živimo mičemo se i jesmo. On je cilj toka čitave naše povijesti. Pa ipak, mnogi ljudi i kršćani žive kao da njihov život i povijest nemaju nikakvog izvora. Kada se prekine ova veza s izvorom koji je sam Bog, čovjek je u opasnosti da rijeka njegova života presuši.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Mjeseci listopad i studeni obično su u Katoličkoj Crkvi posvećeni molitvi za misije. Imamo čak posebnu Misijsku nedjelju kada se skuplja materijalna pomoć za konkretne misijske centre, ali i posebno moli za blagoslov i uspjeh misija po čitavom svijetu. Misijska narav Crkve proizlazi iz Kristovih riječi: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!“ (Mk 16,15).

U današnjem razmatranju volio bih s vama podijeliti iznimno zanimljivu istinitu priču koja, prema mojem mišljenju, govori o tome što znači biti misionar.

Ovogodišnji Holywin održan je pod geslom „Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu“ i bio je posvećen zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu bl. Alojziju Stepincu. O događanjima iza pozornice, raznim anegdotama, samim likovima i atmosferi među glumcima i svima koji su se potrudili da ovogodišnji Holywin ugleda svjetlo dana, razgovarali smo s dva Tomislava. Tomislavom Markovićem iz Župe Uzvišenja sv. Križa koji je utjelovio Josipa Broza Tita i Tomislavom Brodarićem iz Župe sv.

Idući kroz život puno stvari želimo na poseban način obilježiti, poput slavlja imendana ili rođendana ili pak obljetnice braka ili svećeničkog ređenja. Danas u Crkvi slavimo obljetnicu posvete Lateranske bazilike. Iako nam je Lateranska bazilika daleko, možda se i pitamo što uopće mi ovdje u Hrvatskoj imamo s tom bazilikom. No, svako slavlje posvete koje od rimskih bazilika znak je našega jedinstva s Petrovom stolicom, s Papom, a onda preko toga i znak jedinstva sa cijelom Crkvom. Napokon, i u samom Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Čuli smo što apostol Pavao kaže biskupu Titu. No kolike samo kreposti moramo imati mi biskupi? Svi smo čuli, zar ne? To nije lako, nije lako, jer smo grešnici. Ali se uzdamo u vašu molitvu, da se bar približimo onome što apostol Pavao savjetuje svim biskupima. Slažete li se? Molite li za nas?

Prispodoba o ludim i mudrim djevicama razotkriva nam čovjekovu ludost i mudrost. Evanđelje poručuje: ne budi lud, već mudar. Nosi uvijek ulje sa sobom. Ulje jest snaga i mudrost Duha Božjega. Postoji „međuvrijeme“ između prvog i posljednjeg Kristova dolaska, a to je upravo ovo vrijeme u kojem mi živimo. U taj je kontekst smještena prispodoba o deset djevica (usp. Mt 25, 1-13).

Vjerujem da smo si dali malo vremena (ili tek budemo) za obilazak grobova naših dragih pokojnih. Svaka godina vraća sve nas na tu gestu. Zanimljivo je da na grobove idu i vjernici i nevjernici, obični građani i politički vođe. Zar je to neki puki običaj? Za one koji znaju što je život, sigurno nije, nego je duboka ispovijest vjere u uskrsnuće. Tom gestom smo se – kako kaže sam naziv današnjeg dana – spomenuli svih vjernika pokojnika.  Neki događaji nas vraćaju na njih, vraćaju spomene na njih. Spominjemo se onog što su bili za nas, što su bili za Boga.

Do sad si se više puta u životu susreo sa smrću. Smrt je stvarnost koja je sveprisutna, ali mi kao da o njoj ne želimo govoriti. Moraš i sam priznati da te hvata neka nelagoda kada netko u tvojoj blizini spomene smrt, ili pak groblje, ili nešto tome slično. I o tome se zato šuti, a kada se pak dogodi onda se kroz to prođe onako - hrabro i uzdignute glave, jer mi ljudi ne smijemo plakati da ne bi drugi rekli da smo slabi. A onda kada smo sami, duša nam viče i plače zbog smrti nekog nama dragog i kao da nam se svijet ruši.

Draga braćo i sestre, dobar dan!
U prethodnim smo katehezama istaknuli kako Crkva ima duhovnu narav: ona je Kristovo tijelo, izgrađeno u Duhu Svetom. Kada se spomene Crkvu, odmah se pomisli ma naše zajednice, naše župe, naše biskupije, na strukture u kojima se obično okupljamo i, očito, također na pripadnike institucije koji Crkvu vode i njome upravljaju. To je vidljiva stvarnost Crkve. Moramo se, dakle, zapitati: je li riječ o dvije različite stvari ili jednoj Crkvi? I, ako je Crkva uvijek jedna, kako možemo razumjeti odnos između njezine vidljive stvarnosti i one duhovne?