Duhovni kutak

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Drage sestre, draga braćo!
Danas se još uvijek nalazimo ispunjeni radošću Gospodinova uskrsnuća. Žurno, možda pomalo i u strahu odlazimo s grobnog mjesta gdje je ležao Gospodin, trčimo prema drugima javiti im da je Gospodin uskrsnuo. Kao i nekada, tako i danas, netko vidi da je Gospodin uskrsnuo, a neki, makar su i vidjeli, još uvijek ne vjeruju. No možemo li uopće govoriti o vjeri tamo gdje nešto gledamo, tamo gdje smo nešto vidjeli? „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“ (Iv 20, 29).

Uskrs zauzima središnje mjesto u čitavoj liturgijskoj godini i prema njemu usmjereni su svi spomendani, blagadni i svetkovine. Svetkovina je to koju slavimo ne samo danas, već svake nedjelje: „na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom.

Smrt... Ne čitamo u Knjizi postanka da ju je Bog stvorio. „Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane...“ (Mudr 1, 12-14). A baš u suprotnosti s tim puno puta trčimo stazama koje ne završe dobro, koje su bez cilja, bez smisla. Tu se čovjek muči, ništa i nikoga ne vidi i bori se sam sa sobom te ulazi u sve veću i veću tamu. A život čovjeka koji vjeruje nije smrt.

Neka danas u tvom srcu vlada šutnja Raspetoga!

„Tebi se, Jahve, utječem, o, da se ne postidim nikada:
u svojoj me pravdi izbavi! U tvoje ruke duh svoj predajem:
otkupi me, Jahve, Bože vjerni.”
(Ps 31, 2.6)

Drage sestre, draga braćo!

Drage sestre, draga braćo!
Kao što je i prije dvije tisuće godina započelo, tako i večeras započinjemo večerom. I to ne bilo kakvom: pozvani smo na gozbu Jaganjčevu. Ako nas netko negdje poziva, znači da s nama i računa da dođemo. Taj koji nas poziva na večeru ima želju da s njim i nešto podijelimo... Koliko nam samo teško bude kada s nekim računamo da dođe, a on se ne pojavi. Jer imamo li poziv, onda je na nama da se na taj poziv i odazovemo. „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“ (usp. Rimski misal).

Kršćanska tradicija sabrala je, iz različitih evanđelja, sedam posljednjih Isusovih riječi na križu. Još od srednjeg vijeka vjernici su razmatrali nad tim Isusovim posljednjim riječima i pokušavali očitati koju poruku one imaju za njihov život. Dok se približavamo Uskrsu, kao vjernici, želimo se zadržati pod Isusovim križem i sabrano slušati njegove posljednje riječi koje nam govore da ga njegova smrt više približuje, nego udaljava od nas.

Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje.
(Ps 116, 12-13)