Prigrlimo križ svojim životom

Drage sestre, draga braćo!
Nakon čitanja Isusove muke možemo ostati samo u šutnji i zahvalnosti pred Gospodinom za ono što je učinio. Kada čujemo da je netko na „100 muka“ bude nam teško, a kada se mi sami nađemo na „100 muka“ onda nam je još i teže. I pitamo se uvijek ono naše ljudsko vječno: „Zašto?“ I na svoje muke rijetko ili gotovo nikada ne nađemo odgovor na to pitanje. No, promatrajući, ali i razmatrajući Isusovu muku u ovom trenutku, vrlo brzo dolazimo do odgovora zašto je Isus to učinio za nas... „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Samo zbog velike ljubavi kojom nas je uzljubio, ali napokon i stvorio i pozvao u život.

Ljubav koja se daruje do kraja

Ovo današnje otajstvo Gospodinova života nećemo razumijeti ne odemo li na same početke Svetoga Pisma gdje čovjek jede sa stabla spoznaje dobra i zla... „Bit ćete kao bogovi...“ „Otvorit će vam se oči...“ bila je ponuda sotone. I čovjek pada. I Gospodin ga počinje tražiti i zove: „Adame, gdje si?“ Čovjek se skriva. Zanimljivo je da to skrivanje čovjeka prati i do dana današnjega. No Gospodin ne želi odbaciti čovjeka od svojeg pogleda. Ta to biće stvorio je na svoju sliku, sebi slična. Ne dopušta da čovjek propadne i traži ga: toliko je puta kroz povijest spasenja Gospodin slao proroke, davao zapovijedi, opominjao i poučavao – i... Svijet je i dalje ostao isti. I u punini vremena Bog je poslao svoga Sina, Bog je postao čovjekom radi nas i radi našega spasenja i svojom žrtvom na križu otkupio nas je od grijeha. Otkupio nas je... Kako to čudesno danas zvuči jer o otkupninama danas slušamo samo u lošim kontekstima. Svi nekoga danas otkupljuju ili pak traže otkupninu, a u pozadini je uvijek zarada, novac, ono raspadljivo. No mi znamo da nismo od svog ispraznog načina života, što nam ga oci namriješe, otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane (usp. 1 Pt 1, 18-19). Iako na njemu „ne bijaše ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio“ (Iz 52), ipak smo svaki dan u Njega zagledani. U Njemu, unatoč tome što je bio od ljudi odbačen i prezren, još uvijek i dan danas gledamo nešto posebno: ljubav koja se daruje do kraja. U tom darivanju do kraja ponio je naše slabosti, naše boli, sve naše grijehe.

Križ je dio nas

Iako svaki od nas ima svoj križ, iako od njega toliko puta u životu i bježimo, križ ističemo i oko vrata i u svojim domovima i automobilima. Samim time poručujemo da je križ dio nas, s njime se ovome svijetu predstavljamo tko smo i što smo i koliko smo spremni ići daleko za drugoga – do kraja jer ljubav ne poznaje granice. I ljubavi nisu strane riječi bol, patnja, križ, smrt... Ona se u tim situacijama ne dokazuje (govorimo li uopće o ljubavi ako ju moramo dokazivati?), već pokazuje u svome punom sjaju. Jer „mi svi želimo pomoći jedni drugima. Ljudi su takvi. Mi svi želimo živjeti jedni pored drugih u sreći, a ne jedni pored drugih u nesreći. Mi ne želimo mrziti i prezirati jedni druge“ (Charlie Chaplin). Savršen uzor za to pronalazimo u sjeni križa i „tko god hoće živjeti savršeno ne treba ništa drugo učiniti nego prezreti ono što je Krist prezreo na križu i poželi što je Krist želio. Ni jedan uzor kreposti nije daleko od križa“ (sv. Toma Akvinski). Nemojmo ni mi biti i prigrlimo ga svojim životom...