Duhovne misli

Priča se da je voljeni Učitelj uskrsnuo, no kako ga i gdje susresti, prepoznati i doživjeti? On je pobjednik, a apostoli pobjednički tim. To vjeruju ostali, žene koje su ga susrele, učenici na putu u Emaus. Na njihovim bi licima i životima trebala ižaravati pobjednička snaga i pozitivna euforija. Međutim, događa se suprotno očekivanomu. Kristovu ekipu možemo opisati riječima pjesme "Molitva": K'o da nemam snage da nastavim kao da je pjesmi kraj lagano se topim i nestajem… gubim vjeru a ona mi je sve…

Mi ljudi zanimljiva smo bića. Ponekad mislim da bi se samih sebe trebali sramiti. Jedva čekamo da oko sebe okupimo svoju ekipu kojoj ćemo sve reći, s kojom ćemo tulumariti, s kojom ćemo biti frajeri i kojoj ćemo biti vjerni i vjerovati. No već u drugom trenutku, kada ekipa nije kakvom smo je očekivali, kada nismo mi glavni, kada nam se ruše interesi – ruši se i ekipa. I kao da zaboravljamo na sve što smo si rekli, na sve što smo prošli, na sve što smo si obećali, pa napuštam svoju ekipu i odlazimo u potragu za novom.

Drage sestre, draga braćo!
Čovjek nije stvoren da bude sam (usp. Post 2, 18). On voli biti u prisutnosti drugoga i s tim drugim uvijek iznova traži priliku za susret, razgovor, za podijeliti teškoću i životnu radost. A pogledamo li u prošlost svojih života, primjećujemo kako je u njemu zaista bilo puno susreta: i onih koje ćemo pamtiti cijeli život, ali i onih koje bi možda htjeli zaboraviti, a ne možemo. Ima tu susreta i zgodnih i nezgodnih vrsta, a možda je bilo i onih trenutaka kada smo izašli nekome u susret. Na jednom od takvih susreta smo i mi danas...

„Zar si jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ To pitanje su učenici postavili Strancu koji ih je pratio na putu do Emausa. No, oni su to pitanje postavili zbog toga što u Strancu nisu prepoznali Spasitelja. Možda bi bilo prikladnije da Stranac njima postavi to pitanje jer su, očito, oni ti koji ne znaju da je On uskrsnuo. Oni su stali na događaju Golgote i groba.

Drage sestre, draga braćo!
Danas se još uvijek nalazimo ispunjeni radošću Gospodinova uskrsnuća. Žurno, možda pomalo i u strahu odlazimo s grobnog mjesta gdje je ležao Gospodin, trčimo prema drugima javiti im da je Gospodin uskrsnuo. Kao i nekada, tako i danas, netko vidi da je Gospodin uskrsnuo, a neki, makar su i vidjeli, još uvijek ne vjeruju. No možemo li uopće govoriti o vjeri tamo gdje nešto gledamo, tamo gdje smo nešto vidjeli? „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“ (Iv 20, 29).

Uskrs zauzima središnje mjesto u čitavoj liturgijskoj godini i prema njemu usmjereni su svi spomendani, blagadni i svetkovine. Svetkovina je to koju slavimo ne samo danas, već svake nedjelje: „na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom.

Smrt... Ne čitamo u Knjizi postanka da ju je Bog stvorio. „Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane...“ (Mudr 1, 12-14). A baš u suprotnosti s tim puno puta trčimo stazama koje ne završe dobro, koje su bez cilja, bez smisla. Tu se čovjek muči, ništa i nikoga ne vidi i bori se sam sa sobom te ulazi u sve veću i veću tamu. A život čovjeka koji vjeruje nije smrt.

Neka danas u tvom srcu vlada šutnja Raspetoga!

„Tebi se, Jahve, utječem, o, da se ne postidim nikada:
u svojoj me pravdi izbavi! U tvoje ruke duh svoj predajem:
otkupi me, Jahve, Bože vjerni.”
(Ps 31, 2.6)

Drage sestre, draga braćo!