Budimo jedno za Jednoga!

Drage sestre, draga braćo!
Čovjek nije stvoren da bude sam (usp. Post 2, 18). On voli biti u prisutnosti drugoga i s tim drugim uvijek iznova traži priliku za susret, razgovor, za podijeliti teškoću i životnu radost. A pogledamo li u prošlost svojih života, primjećujemo kako je u njemu zaista bilo puno susreta: i onih koje ćemo pamtiti cijeli život, ali i onih koje bi možda htjeli zaboraviti, a ne možemo. Ima tu susreta i zgodnih i nezgodnih vrsta, a možda je bilo i onih trenutaka kada smo izašli nekome u susret. Na jednom od takvih susreta smo i mi danas...

Gdje smo mi na susretu s Gospodinom?

I taj susret nije bilo kakav. Došli smo na susret u kojem nama Gospodin izlazi u susret da bismo i mi poslije ove svete mise radosna i čista srca drugima izlazili u susret i svjedočili im iskustvo radosti s uskrslim Gospodinom. Apostola Tome, „toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata“ (Iv 20, 19), nije bilo. Propustio se susresti s Gospodinom. I zbog toga ne vjeruje i postavlja svoje zahtjeve kako bi vjerovao. Želi vidjeti. Tko zna zašto Toma u tom trenutku nije bio s ostalim učenicima. Možda je i bio u strahu nakon svih tih događaja s Gospodinom ili je pak doživio razočaranje jer je očekivao nešto sasvim drugo od obećanog Mesije. No danas nikako ne bi bilo dobro ni lijepo tražiti razloge Tomine vjere ili nevjere ili ga pak na bilo koji način osuđivati čega se toliko uplašio. Toma nam je baš izvrstan apostol koji nas danas pita, možda čak i „provocira“ svojom pojavom jer nam se onda nameću i pitanja: gdje smo mi na tom susretu s Gospodinom, jesmo li uopće prisutni srcem i mislima na svetoj misi... Gospodin je prisutan i u čitanjima i u činu Euharistije... Jesmo li zapamtili što je bilo u čitanjima? Hoćemo li uistinu prepoznati Gospodina u lomljenju kruha, u činu Euharistije?“ I to nije kraj. Euharistija ne traje samo ovdje u crkvi i gotovo. A ne! Tu je vrhunac i izvor. Iza toga slijedi odlazak u svakodnevicu: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Koliko beskrajno povjerenje koje s naše strane također traži vjeru, također beskrajnu. Baš kako nas i potiče bl. Alojzije svojim životom: „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ Tada nam svijet može prijetiti i dupsti po našim ranama, ali na kraju – uvijek Gospodin, uvijek ljubav jer „Bog je ljubav!“ (1 Iv 4, 16)

„Biti jedno“ čini nas svjedocima za Gospodina

Ljubav koja nam i danas izlazi u susret i poziva nas da pogledamo rane te Ljubavi. I dok nam tim činom sam Gospodin izlazi u susret, On nas sam poziva da mi pak uđemo u Njegovu muku, ali u to isto vrijeme i u radost Njegova uskrsnuća! Ta dotičemo Gospodina koji je uskrsnuo: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“ (Iv 20, 27). Samo tada, u tom bliskom susretu Boga i čovjeka, čovjek upoznaje tko je Gospodin, ali i čovjek upoznaje tko je on. Tada, kao zlatna medalja dolazi i priznanje, odnosno ispovijest vjere: „Gospodin moj i Bog moj!“ koja nas dovodi do toga da postajemo „cor unum et anima una“ - „jedno srce i jedna duša“ (Dj 4, 32).

To „biti jedno“ čini nas svjedocima za Gospodina. Tamo gdje je podjela, mržnja, raspad... Nema ni Njega. A ovom svijetu treba baš to: da budemo jedno za Jednog. A to ćemo i biti ostanemo li u Njegovoj ljubavi. „Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša“ (1 Iv 5, 2-4).