Duhovni kutak

Na mnogo se mjesta i na mnogo načina govorilo o različitim dolascima Gospodnjim. Kroz vrijeme došašća mi si uvijek iznova posvješćujemo Božju blizinu razmatrajući prošlu, sadašnju i buduću dimenziju Isusova dolaska. Isus je riječ Božja po kojoj je stvoren svijet. On je, zatim, došao k nama u Betlehemu kao čovjek nama u svemu jednak – osim u tome što je u svemu vjerno izvršio volju Božju. Isus je ubijen, no nakon smrti na križu, on je uskrsnuo i kao takav je po svome Svetom Duhu prisutan u svijetu danas, no mi ga još uvijek očekujemo u njegovom tzv. drugom dolasku.

Velikan s kojim se susrećemo na putu naše adventske priprave je Božji glasnik snažne osobnosti, Ivan Krstitelj. Razmišljajući o njemu nametnulo mi se pitanje: što se to mora dogoditi u čovjeku od možda tridesetak godina, kao što je bio on kada je javno djelovao, da tako radikalno, silovito i odrješito prokazuje nepravdu i grijehe svoga naroda, tadašnjega društva, političkih i vjerskih moćnika? Zanimljiv je njegov beskompromisan, snažan i odrješit stav. No, otkuda mu hrabrost i smjelost?

Budimo strpljivi i postojani u vjeri znajući da će naša radost procvjetati u punini na kraju života. Ne dajmo se oteti mentalitetu ljudi koji bez obzira na sve žele sreću odmah, nemaju strpljenja čekati i ne čekaju, već se zadužuju preko mjere kako bi odmah sada primili svoj mali raj, nažalost vrlo kratkotrajan i prolazan. I kad čovjek koji nema strpljenja čekati uđe u kredit koji ne može vratiti zato jer za Božić želi nabaviti najmoderniji plazma televizor, već sutra bit će u nezgodnoj situaciji kad se na tržištu pojavi još moderniji televizor.

Bog ne traži od nas više nego što mu možemo dati, ali on želi od nas najbolje što možemo. U Starom Zavjetu su ljudi prinoseći žrtve Bogu, žrtvovali najbolje od onog što su imali. Bog nije prihvaćao žrtvu koja je bila drugorazredna ili s manom. Ako Bogu dajemo samo mrvice zbog straha pred njim, ako je naše služenje njemu nama samo dodatna briga, trebamo dobro razmisliti ne osjećamo li tu brigu baš zato što dajemo samo mrvice.

Iskustvo Boga nas uvijek potiče na radost otkrivajući smisao stvarima, dajući utjehu u teškoćama, otkrivajući nam njegovu blizinu brigu i ljubav. Sve su to razlozi naše radosti. Što sve veseli čovjeka? Veseli ga kad postigne neki cilj ili kad u nečemu uspije pobijediti druge jer mu je u prirodi da želi pobijediti. Uz nagon za pobjedom imamo i nagon pomagati jedni drugima. I to nas čini sretnim. Čovjeka veseli kad može u nečemu uživati: sjetimo se koliko smo sretni kad jedemo ukusno jelo. Naš ljudski mozak može stvoriti osjećaj sreće jednostavnim igrama.

Svaki ostvareni cilj iza sebe krije krivudavi put prepun prepreka. Svaki uspjeh krije sate neumornog rada, ljubavi i odricanja. Uspjeh Ane Lenard, državne i europske prvakinje u karateu najbolje oslikava kako se svaki trud isplati. Dvadesetčetverogodišnja studentica kineziologije, izuzev sportskih titula, može se pohvaliti izvrsnim akademskim uspjehom, demonstratorskim mjestom na fakultetu i aktivnim sudjelovanjem u župnoj zajednici bl. Alojzija Stepinca u Rakitju. Upoznajte Anu.

Suvremeni čovjek se guši u buci, galami, mnoštvu riječi i slika. Oglušuje se na zov tišine, uzmiče pred njenim govorom. Njemu je samoća sinonim za osamljenost, a ne vrijeme u kojem se najintenzivnije može susresti sa samim sobom. U tišini vlastitog srca koje moli ili šuti, pjeva ili plače, strahuje ili se nada, čovjek može pronaći svjetlo koje prosvjetljuje, može bolje razumjeti stvari, ljude, događaje, a također može susresti Boga.

Draga braćo i sestre, dobar dan! No ne čini se baš da je dan dobar, vrijeme nije baš lijepo… Ali vi ste hrabri pa i kada je dan ružan vaše je lice vedro, i idemo dalje! Ova se audijencija održava na dva različita mjesta, kao što uvijek činimo kada pada kiša: ovdje na Trgu te s bolesnicima u dvorani Pavla VI. Već sam se s njima susreo, pozdravio ih i oni prate audijenciju na velikom video-zidu, jer su bolesni i ne mogu biti na kiši. Pozdravimo ih odavde pljeskom.

Bog će doći kao što je već došao. Njegov drugi, svečani dolazak označit će kraj vremena i kraj svijeta kakvog poznajemo. Ne znamo kada će se i kako to zbiti. Taj dan poznajemo kao sudnji dan, ali je ispravnije zvati ga Danom Gospodnjim jer u taj će dan svi stati pred njega i po pravdi primiti svoju nagradu ovisno o svojim djelima.

Pouzdajemo se u mnoge stvari, s nekima računamo tek privremeno dok nam druge postaju životno bitne. Postoje i osobe u koje se pouzdajemo i kojima vjerujemo da nas neće nikada iznevjeriti. No, ako se pitamo u koga možemo imati najveće pouzdanje, onda je to svakako Bog. U njega se pouzdajemo više od novca, više i od pitke vode, više od prijatelja i više od bračnog partnera, pa čak i više od vlastitog života.