Tanka linija između slave i krize

Film Negdje (Somewhere) iz 2010. godine posljednji je film dobitnice Oscara Sofije  Coppole u produkciji studija Zoetrope (u vlasništvu obitelji Coppola). Sofija je, kao i u slučaju ostalih njezinih filmova uključujući Izgubljeni u prijevodu, režirala film i napisala scenarij. Ova drama snimljena sa skromnim budžetom od 7 milijuna dolara prikazuje otuđenje, gubitak vrijednosti i osobnosti holivudske zvijezde, a nagrađena je Zlatnim lavom za najbolji film Venecijanskog filmskog festivala.

U 98 minuta trajanja, film priča o životu Johnnya Marca (Stephen Dorff), holivudske zvijezde u kasnim tridesetim godinama na vrhuncu svoje karijere koja će mu sigurno osigurati zvijezdu na Stazi slave. Tada zapada u krizu srednjih godina, koja mu ruši sve dotadašnje predodžbe o sebi te umjesto tog privida slave nastaje velika rupa besmisla.

Životareći u hotelu pokušava rupu besmisla ispuniti ispijanjem piva, pušeći, tulumareći, krstareći gradom svojim Ferrarijem, a ponajviše "letovima" u krevet tek upoznatih žena. Tako iz dana u dan, svaki dan. Iznenada se pojavi njegova bistra jedanaestogodišnja kći Cleo (Elle Fanning). Provodeći dane s njoj, družeći se, razgovarajući i upoznavajući je, dolazi do obrata u njegovom životu te napuštanju dotadašnjeg načina života. Shvaća da je u biti, unatoč slavi holivudske zvijezde, ostarjela i neosobna duša, prazan, neispunjen čovjek.



Stilski film odudara od uobičajene holivudske produkcije te više naginje nezavisnoj produkciji. Mnogi uspoređuju Negdje s izrazito uspješnim filmom Izgubljeni u prijevodi po stilu. Kadrovi su dulji, a dijaloga nema puno. U početku gotovo da ih nema. Time je slici, kadru, dopušteno da nam ispriča radnju. Film je po sebi povezan i dosljedan, svaka scena smisleno slijedi jedna za drugom i svaka posebno ima svoju poruku. Zaokruženost priče odlično je prikazana u prvoj i posljednjoj sceni filma u kojima Johnny vozi automobil - kao razriješenje zapetljane situacije.

Glumci su zaslužili vrlo dobru ocjenu, a naročito je pohvalan prikaz karaktera glavnih likova Johnnya kao osobe bez smisla i identiteta i Cleo kao inteligentne djevojčice. Znakovito je prikazana kriza identiteta i smisla kod Johnnya po porukama koje mu na mobitel pristižu s nepoznatog broja, a koje ga kude i ukazuju na njegovu ništavnost. Možda se javlja njegova svijest, savjest?! Također je znakovito za prikaz praznine Johnnyeve osobnosti krajnje dosadna i smiješna scena u kojoj blizanke izvode erotski ples.

U početku nije jasno što će se u filmu zbivati, koja je radnja filma. Tek kada se radnja razvije, oko 20. minute filma, postaje jasnijom. Nešto što može smetati gledatelja jest duljina kadrova i sporost radnje izazvana takvim načinom snimanja i montažiranja. Također dosadu može izazvati mali broj dijaloga. Ono što doslovno upada s platna u oči, a također i u kadar, jest mikrofon držan iznad glumaca. Često upadanje u kadar na početku filma naročito je neugodno na sceni u dizalu.

Najnoviji uradak Sofije Coppole izrazito je vrijedan film o besmislu slave radi slave, o gubljenju identiteta te pronalasku vrijednosti, a ujedno je ispunio cilj preispitivanja osobnog vrijednosnog sustava i stava. Svakako je filmski uradak za pogledati, naročito ako ste voljeli film Izgubljeni u prijevodu te iz razloga što se u ponudi najvećeg hrvatskog kino lanca ističe kao jedna od rijetkih kvalitetnih drama u poplavi računalom animiranih filmova, akcijskih vratolomija te komedija jeftinih fora. Vrlo dobar za kraj korizme i početak Uskrsa!