Priče koje diraju i uznemiruju

"Pođemo u šutnji. Niti je on pratio mene niti ja njega. Proljeće nas je pratilo oboje, pa i ne sâmo proljeće, nego tek njegovo prvo navještenje. Zato me obuzmu same slutnje, u kojima nema ništa određeno, a to je opet tako sretno: samo nadanje, samo vjerovanje, samo očekivanje."

Ovaj kratak odlomak iz novog romana "Velika šutnja" hrvatske spisateljice Side Košutić, pruža malen pogled u njegov poseban, mističan i alegoričan stil. Radi se o romanu koji je napisan prije pola stoljeća, ali do sada nije objavljivan, premda su neki dijelovi iz njega objavljivani na raznim mjestima. Napisala ga je Sida Košutić koja je u svoje vrijeme bila, kao i mnogi drugi pisci, zanemarena zbog svojeg kršćanskog identiteta, a danas je nedovoljno poznata i neka njezina djela još uvijek su neobjavljena, premda je ona jedna od najboljih hrvatskih književnika kršćanske usmjerenosti. 

Neznani Znanac

U "Velikoj šutnji" pratimo dva glavna lika, oba bez imena. Ženski lik vodi priču opisujući stvari iz prvog lica, a uz nju je od početka do kraja jedan neznani Znanac. Znanac vodi glavnu riječ, ima uvid u stvarnost i jasan stav o životu i svemu, ali u mnogočemu ostaje neshvaćen, kako od likova u romanu, tako i od čitatelja. Premda se zove Znanac, njegov se identitet nikad ne otkriva. Katkad se čini da bi on mogao biti slika Boga, Isusa Krista, anđela,... (neki su u njemu vidjeli sliku nadbiskupa Stepinca), a možda je to tek odraz savjesti. Tko god on bio, jasno je da on vodi priču želeći otkriti stvarnost svijeta, pomoći upoznati ljude i pronaći svoje životno svjetlo. On je Neznanac jer ne znamo tko je, ali je Znanac, jer je svakome blizu.

Roman koji izaziva svakom novom stranicom

Tristotinjak stranica romana nema poseban tijek radnje: Žena i Znanac putuju, prvo u  jednu dvoranu gdje pod svjetlima i potom na pozornici promatraju uglavnom nesretne ljude koje pritišće zlo svijeta, a u drugom dijelu u šumi nalaze kuću u kojoj naziru sreću svijeta. Zlo i beznađe s jedne i sreća i ljubav s druge strane. Nema osobitog zapleta, sve je nekako prožeto jednim neobičnim ugođajem koji je stvaran i nestvaran u isto vrijeme. To svjedoči o posebnom autoričinom stilu koji je vrlo privlačan, ali i težak. Za čitanje ovog romana potrebna je pozornost i dosta vremena. Nije ga moguće pročitati na brzinu, bez razmišljanja, jer izaziva svakom novom stranicom. Postavlja neodgovoriva pitanja i daje neobične odgovore. Na kraju čitanja ostaje jedno novo iskustvo, iskustvo mira, nade, sreće, a povrh svega šutnje.

Priče koje diraju i uzmeniruju

"Moj Znanac zašuti. Pogled mu ponikne. Dugo smo šutjeli jer ni ja nisam imala što reći. Zaboga, što? A u toj šutnji čula sam hod Vječnosti." Roman čitatelja upoznaje s mnogim teškim životnim pričama koje imaju svoj zašto i zato, ali ostavljaju bez rješenja. Što reći za nevinog mladića koji na mrtvo prebije odvjetnika koji je zastupao njegove tužitelje ili na nesretnu sluškinju koja do iznemoglosti radi za otplatu nepravednog duga "plemenitoj" gospodarici? Roman je ispunjen tim i sličnim pričama koje diraju, čak i uznemiruju. Tako čitatelja suočava s nepravdom u svijetu, s nepravdom koja se svakome nanosi, a za koju ne možemo nikoga optužiti. Možemo samo šutjeti s nadom da nakon patnje dolazi mir, kao što nakon zime dolazi proljeće. Drugi dio romana usmjeren je pozitivno. Ne bježi od životnih muka, ali pokazuje na životno svjetlo koje svakome pomaže ići njegovim putem i pronalaziti trenutke sreće, jer punu sreću ne bismo mogli podnijeti.

Put prema svjetlu

Roman "Velika šutnja" je alegorična priča nejasnih rubova koja nije za svakoga, ali je u svemu divno i kvalitetno književno djelo. Svaka je riječ pažljivo, poetički sročena i priziva neko više značenje koje će svakome čitatelju biti drugačije. Ipak, cijelo djelo, svojim nevinim i bajkovitim pogledom na stvarnost, jasno vodi prema dobru, prema svjetlu, prema ljubavi. Njegova je velika snaga i značenje što uspijeva čitatelju obnoviti vjeru i ojačati ga za ulazak u svijet, u susret bližnjima i prema svjetlu koje pokazuje i otvara prostor Vječnosti.

Cijenjena autorica zanemarena zbog svog kršćanskog identiteta

Sida Košutić je rođena 1902. u Radoboju. Školovanje je dovršila u Zagrebu i postala učiteljica, a radila je kao službenica u Financijskom ravnateljstvu, u Školskom odsjeku Gradskog poglavarstva, uređivala je časopis "Hrvatski ženski list" te bila lektor u Nakladnome zavodu Hrvatske, Vjesniku i Seljačkoj slozi u Zagrebu. Umrla je 1965. godine. Pisala je drame, novele, priče, romane, i poeziju. Dobila je državnu nagradu za triologiju "S naših njiva". Bila je iznimno cijenjena i rado čitana, ali je zbog govora o Hrvatskoj iz domoljubne i vjerničke perspektive izgubila ime i postala nedostupna javnosti. Tek u novije vrijeme njezina se djela ponovno objavljuju. Tome će doprinijeti i prvo izdanje njezinog romana "Velika šutnja".

Hrvatska katolička baština 20. stoljeća

2006. godine, Glas Koncila je pokrenuo biblioteku "Hrvatska katolička baština 20. stoljeća", u kojoj je već objavljeno više od 20 djela katoličkih autora koji su bili prešućivani i zabranjeni u Hrvatskoj, posebno u vrijeme komunizma. Ta djela i autori, među koje se može ubrajati i Sida Košutić, sadrže golemo blago hrvatske kulturne baštine koja bi lako mogla doista biti zabravljena bez ovakvih inicijativa. Sida Košutić je zbog odbijanja supotpisa smrtnoj presudi Alojziju Stepincu dobila otkaz u Nakladnom zavodu Hrvatske te joj je onemogućen daljnji javni književni rad. Mnogi drugi, osim isključenja iz javnog života, bili su i zatvarani i ubijani, stoga je potrebno danas vratiti ime i dostojanstvo onima kojima j oduzeto.