Svi putevi vode u...

Kao što i sama riječ kaže, hodočašće znači hodom častiti Gospodina. Diljem hrvatske postoje mnoga hodočasnička marijanska mjesta, a među najposjećenijima su Aljmaš, Sinj, Trsat te svima na zagrebačkome području izuzetno draga Marija Bistrica. Početkom rujna svake godine održava se hodočašće Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu, a tom prigodom i mladi iz Nadbiskupije odlaze na vlastito dvodnevno hodočašće u Mariju Bistricu koje je nama mnogima izuzetno drago i jedno prekrasno iskustvo.

Boravak u nekome hodočasničkome središtu te samo hodočašće prožeto je putničkom notom od početka do kraja i zapravo bi trebalo vjerniku posvijestiti činjenicu da smo mi svi, kao vjernici na zemlji, „putnici“ na ovome svijetu, hodimo prema Bogu koji nam dolazi ususret. Kada se mnogobrojni vjernici susretnu na nekome hodočasničkome mjestu, posvješćuju si činjenicu da mi ne živimo samo radi našeg uskog okruženja, župe, nego da je Crkva uistinu velika i da smo zapravo došli svojima te da smo „u istome Isusu Kristu“ i u jednoj te istoj Njegovoj Crkvi.
Katolička svetišta, naročito marijanska, vrše zadaću koja provire izravno iz riječi Evanđelja kako je Isus umro „za narod, ali ne samo za narod, nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.“ (Iv 11, 51-52)

Dolaskom u svetište mi zapravo očitujemo svoju vjeru i duhovnost. Skupljamo snagu za nastavak naše svakodnevice, problema s kojima se moramo suočiti, križeva koje nosimo. Molimo Boga za milost i da se proslavi u našemu životu. A mnogi hodočaste upravo kao zahvalu Bogu za neko čudo, uslišanu molitvu u njihovu životu. Svaki vjernik kada već dođe u neko svetište, sudjeluje i u slavljenju Božje riječi – na Euharistiji. Za hodočašća su karakteristična česta misna slavlja. Iskustvo svete mise u nekome svetištu može biti zorniji znak za očitovanje dubinske realnosti svake euharistije.

Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu

Za skromnu drvenu crkvu u Lugu isusovci 1697. godine nabavljaju Gospin kip, koji na Veliku Gospu, u svečanoj procesiji, iz Osijeka prenose u lug. Kip je bio sličan današnjem: Gospa s krunom na glavi, na lijevoj ruci drži Dijete Isusa, a u desnoj žezlo. Pristaše Rákóczyjeve bune zaposjedaju Lug u kojem prisvajaju katoličku crkvu i preuređuju u svoju kalvinsku bogomolju. Da spase Gospin kip, isusovci ga 1704. godine prenose u Aljmaš. Smještaju ga u priprostu aljmašku crkvu, građenu od šiblja, omazanu blatom i pokrivenu trskom. Od sada hodočasnici o Gospinim blagdanima hodočaste u Aljmaš.

Svetište Gospe Sinjske

Ponos i dika, biser i najljepši ures Sinja i Cetinske krajine jest čudotvorna slika Blažene Djevice Marija od Milosti! Naslikao ju je nepoznati mletački slikar u 16. stoljeću. Prema nekima, ona se najprije nalazila u Sinju, i kad je Sinj pao u turske ruke (1536.), fratri su je ponijeli sa sobom u Ramu, gdje je ostala sve do 1687. godine. Te su godine fratri s narodom ponovno bježali pred turskom najezdom prema Cetinskoj krajini i moru. Sa sobom su nosili najdragocjenije blago: sliku Majke Božje! Godine 1691. fratri je kradomice prenose u Sinj i tako se sveta slika, nakon dugoga i mukotrpnog višegodišnjeg puta, konačno nastani u Sinju iz kojega više nije odlazila! Ime „Gospe Sinjske“ pročulo se u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji. Od tada u Sinj počeše pristizati mnogi hodočasnici. Za Njezin blagdan već se u ono doba skupljalo i do 10.000 vjernika. Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište.

Svetište Majke Božje Trsatske

Svetište Majke Božje Trsatske sedamstoljetno je mjesto osobitog vjerskog i kulturnog događanja kao i vjerničkog okupljanja. Ono je najstarije hrvatsko marijansko svetište s kontinuiranim štovanjem Majke Božje po hodočasničkom okupljanju. Nastojanjem kneza Martina Frankopana i pismenim odobrenjem pape Nikole V. franjevci su već daleke 1453. godine pozvani na Trsat da se nastane uz svetište Majke Milosti kao čuvari već tada poznatog Marijina prošteništa. Znatan broj hodočasnika uspinje se prema bazilici trsatskim stubama. Čini se da su stube dio samog svetišta. Dao ih je izgraditi 1531. godine Petar Kružić, hrvatski junak u borbi protiv Turaka.

Marija Bistrica

U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Marija Bistrica je hrvatsko nacionalno svetište. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište. Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj. Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.