Slavlje vrhunca čitave godine

Veliki četvrtak osobit je dan jer označuje završetak korizme, ali također je početak svetoga trodnevlja, prepuna simboličke snage. Nalazeći se u srcu liturgijske godine, proslavljamo ono otajstvo u kojemu je - kako kaže Prvo vazmeno predslovlje - Krist "svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život". Te se dane s pravom smatra vrhuncem čitave godine.

Već od 4. stoljeća možemo govoriti o Trodnevlju posvećenu slavlju Kristova prelaska s ovoga svijeta k Ocu. Vjerojatno je da su Isusova riječ o Joni koji boravi tri dana u ribljoj utrobi (usp. Mt 12,40) i njegov govor o obnavljanju hrama nakon tri dana (usp. Iv 2,19, Mt 26,61) utjecali na oblikovanje slavlja Trodnevlja u prvim kršćanskim vremenima, ali je još vjerojatnije da je u tome kontekstu odlučujuću riječ imala želja za susljednim slavljenjem različitih trenutaka vazmenog otajstva. Ako se posegne za spisima sv. Augustina ili sv. Ambrozija, primjećuje se podjela na Isusovo raspeće, ukop i uskrsnuće.

Liturgija u Jeruzalemu uvelike je utjecala na oblik slavlja Vazmenog trodnevlja u cjelini, jer se malo pomalo u liturgijama Crkava Istoka imitirao tijek slavlja s elementima koji proizlaze iz jeruzalemske topografije: klanjanje Križu, čitanje Muke, pranje nogu. Tijekom srednjeg vijeka unosi se niz obreda kojima je teško pronaći i do kraja protumačiti izvorište: blagoslov uskrsne svijeće, blagoslov ognja, intronizacija križa, svečano prenošenje euharistije, razotkrivanje oltara itd.

Trodnevlje rimske liturgije ustrojilo se konačno oko 13. stoljeća, uključujući također i anticipaciju sata vazmenog bdijenja (koje je u jednom razdoblju bilo pomaknuto na podne). Godine 1951. papa Pio XII. započeo je obnovu Velikoga tjedna vazmenim bdijenjem, a prvi je korak bio vraćanje autentičnosti vremena bdijenja - noć.

Veliki četvrtak

Sveto trodnevlje započinje euharistijom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Spomen-činu i izvješću o ustanovljenju euharistije pridružuje se i Ivanovo evanđelje o pranju nogu, kao potvrda nehinjene ljubavi i izričaj poniznosti. Gesta pranja nogu bila je izričaj gostoljubivosti i poznata je iz Staroga zavjeta, ali i iz prvih kršćanskih vremena. No kao liturgijska gesta, prvi se put javlja u Španjolskoj u 7. st. Ova će gesta nekima u današnjem vremenu izgledati neprimjerenom, ali ona govori o onome što Isus izriče rečenicom: "Dao sam vam primjer".

Toga dana posebno je zanimljivo pohranjivanje euharistijskih čestica. U papinskim knjigama 13. st. hostiju se stavljalo u kalež, a nosio ju je papa. Nakon toga uslijedilo je klanjanje. Srednji je vijek, u specifičnome simbolizmu, u kaležu promatrao Kristov grob. Obred pod imenom 'denudatio altaris' bilo je jednostavno skidanje oltarnika nakon euharistije. Ta se gesta tumačila kao alegorijska slika Krista ostavljena, s koga je skinuta odjeća. Tako se i pranje oltara iz praktičnih razloga tumačilo kao prolijevanje krvi i vode iz Isusova boka.

Nakon euharistijskoga klanjanja, prestaje svečani ton, kako bi se ušlo u trijeznost i ozbiljnost liturgije Velikoga petka. Ozbiljnost je pojačana običajem da, nakon svečano intonirane Slave u misi, utihnu instrumenti.