Liturgija u središtu života Crkve

Liturgija Crkve kroz svoju se dugu povijest mijenja, organski izgrađuje i prilagođava vremenu u kojem žive oni koji slave Boga i njemu se klanjanju. S jedne strane ostaje uvijek nepromijenjena ona bit i narav liturgije koja je uređena od Krista i samih apostola, a mijenjaju se i obnavljaju oni dijelovi koji su podložni vremenitim promjenama ili više ne izražavaju na najbolji način vjeru onih koji slave. 

Nakon velike liturgijske obnove koncila u Tridentu u 16. stoljeću, liturgija Crkve ostala je nepromijenjena duga četiri stoljeća te su se već u 19. stoljeću javili prvi pokreti za njezinom obnovom, s obzirom da je u nekim svojim segmentima liturgija, kroz slavljenje sakramenata, postala samo puka formalnost, a njezino bogastvo i snaga za kršćansku duhovnost postali gotovo nerazumljivi. Time je i liturgija izgubila svoju pravu narav i značenje u životu cijele Crkve.

Početkom 20. stoljeća pokret za liturgijskom obnovom stasao je u zapadnoeuropskim katoličkim zemljama u snagu koja je u dinamičnim desetljećima obilježenima velikim svjetskim ratovima polako počela mijenjati lice Crkve. Već za vrijeme pape Pija XII. započete su neke liturgijske reforme no pravi će zamah na tom području, ali i na nivou cijele Crkve, dati papa Ivan XXIII. najavljujući novi koncil cijele Crkve. Ono što je započeo liturgijski pokret na početku stoljeća, sada će u Rimu pripremiti posebna komisija zadužena za nacrt dokumenta o liturgiji o kojemu će raspravljati koncilski oci. 

Dogmatska konstitucija "Sacrosanctum concilium"

U prosincu 1963. donesena je dogmatska konstitucija o svetoj liturgiji koja iz temelja mijenja pristup liturgiji i njezino teološko shvaćanje. Sama konstitucija ne reformira liturgiju, već navodi razna načela u svojih sedam poglavlja koja se trebaju poštivati pri reformi koja će uslijediti u godinama nakon Koncila. Prvo poglavlje je najvažnije za shvaćanje cijeloga dokumenta jer donosi nove perspektive i vraća ponovno samoj liturgiji ono mjesto koje je uvijek imala: ona je središte života Crkve, vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proističe njezina snaga.

Liturgija je mjesto susreta između Boga i čovjeka jer je u slavlju sakramenata i bogoslužju prisutan sam Krist. Prisutan je uvijek u samoj Crkvi, ali je prisutan u misnoj žrtvi, u osobi službenika koji slavi euharistijsku žrtvu, prisutan je u euharistiji pod prilikama kruha i vina, u sakramentima, u svojoj Riječi koja se navješta i čita za vrijeme liturgije. Na kraju, prisutan je i u zajednici vjernika. 

Liturgija izvršuje čovjekovo posvećenje 

Dogmatska konstitucija daje i definiciju liturgije. Ona je "vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje" (SC 7). Jasno je da liturgija za svakog pojedinog vjernika koji slavi Boga svojim životom ne može biti nešto formalno ili samo izvanjsko, nego slaveći liturgiju kroz sakramente, a napose euharistiju, posvećuje se Bogu i tako ugrađuje u otajstveno tijelo u kojemu je Isus glava, a vjernici udovi. Na kraju krajeva, svrha liturgije i čovjekovog posvećenja je ta da čovjek postane jedno s Bogom u Isusu i njegovoj žrtvi na križu. 

Dokument na poseban način ističe euharistiju kao izvor života Crkve jer se u svakoj misi koju slave vjernici okupljeni u zajednicu uprisutnjuje ona jedina žrtva Isusa na križu za naše grijehe. Hraneći se njegovim sakramentalnim Tijelom i Krvlju i mi postajemo dio njegova božanskog života i zadobivamo spasenje i vječni život. Na poseban način se traži od svakog vjernika osobno raspoloženje, otvoreno srce i želja da se slijedi Krista svojim životom, djelima i primjerom.

Novosti liturgijske obnove

U prvom poglavlju konstitucija određuje još neka načela liturgijske obnove na području formacije, same obnove i promicanja liturgije u pastoralnim područjima. Preostala poglavlja su namijenjena principima liturgijske obnove što se tiče same euharistije, ostalih sakramenata i blagoslovina, liturgije časova, liturgijske godine, svete glazbe kao i sakralne umjetnosti i bogoštovnih predmeta. Liturgijska obnova u godinama nakon samog koncila posvetila se svim tim područjima i obnovila liturgiju i liturgijske knjige.

Što se točno promijenilo? Za svakog vjernika koji dolazi u crkvu i slavi Boga kroz molitvu i sakramente ona najvidljivija promjena je da od sada može slaviti na svojem jeziku kojega razumije, a ne više na latinskom koji je dugo stoljeća bio sveti jezik liturgije. Povećao se i broj euharistijiskih molitava, kao i broj biblijskih čitanja za vrijeme mise i sakramenata. Svećenik više nije okrenut leđima prema narodu gledajući na istok, već gleda prema narodu. Motiv tome je taj što je oltar ponovno zadobio svoju središnjost i svi su, pa i svećenik, okupljeni oko Krista čija se žrtva slavi i prinosi na samome oltaru. I u crkvenoj glazbi je došlo do promjena jer osim tradicionalnog gregorijanskog pjevanja i polifonije, za vrijeme liturgijskih čina moguće je koristiti i druge tipove sakralne glazbe i drugih prikladnih instrumenata. I mnogo drugih promjena.

Ali na kraju, ovisi o svakome od nas hoće li liturgija i naše slavljenje Boga biti doista izvor i središte našega života, hoće li sakramenti i molitva doista izvršavati naše posvećenje i život u Bogu. Ovisi o nama hoće li liturgija biti vrhunac kojemu teži sve ono što činim, i ujedno izvor iz kojega proističe sva moja snaga.

Dogmatska konstitucija o svetoj liturgiji prvi je promulgirani dokument Drugoga vatikanskoga koncila. Stigao je među prvima na koncilsku raspravu, s obzirom da je sam tekst dokumenta izrađivan nekoliko godina na temeljima već ranije započete liturgijske obnove za vrijeme pape Pija XII., nakon što su biskupi iz cijeloga svijeta izrazili svoje mišljenje o nekim bitnim temama za liturgiju. Za vrijeme zasjedanja i koncilske rasprave od 22. listopada do 4. prosinca 1963. ukupno je upućeno 662 interventa, od kojih 328 na javnu raspravu.

Dogmatska konstitucija „Sacrosanctum concilium" s jedne je strane vrhunac liturgijskog pokreta prve polovice 20. stoljeća, a s druge početak velike liturgijske reforme koja će promijeniti i obnoviti katoličke obrede i način slavljenja kroz sakramente sve do danas. Konstitucija je svečano izglasana i promovirana od konciliskih otaca 4. prosinca 1963. godine s 2147 glasova za (placet) i samo 4 glasa protiv (non placet). Datum proglašenja je simboličan, budući da je 4. prosinca 1563., točno 400 godina ranije svečano završio koncil u Tridentu, zaslužan za veliku liturgijsku obnovu 16. stoljeća koja je kodificirala i obilježila katoličku liturgiju sve do Drugog vatikanskog koncila.