Dobri Pastir - izvor kršćanskog identiteta

Nedjelja Dobrog Pastira prilika je za razmišljanje o Evanđelju koje ćemo slušati (Iv 10,11-18). Isusova usporedba o pastiru i ovčinjaku jedna je od najljepših kršćanskih tema koja izražava duboku povezanost između Krista kao Dobrog Pastira i kršćana kao onih koji ga slijede svim srcem. Uz mnoge druge simbole poput ribe ili molitelja raširenih ruku, već u drevnoj Crkvi jedan od najdražih motiva bio je upravo prikazivanje Krista s ovcom na leđima ili ovčinjaka s ovcama i pastirom Isusom. Pokapajući svoje mrtve, prvi kršćani još za vrijeme carskih progona na zidovima katakombi promatrali su lik Dobrog Pastira. Kasnije je taj isti lik krasio veličanstvene mozaike u apsidama velikih bazilika i u raznim umjetničkim stilovima kroz povijest uvijek je imao svoje posebno mjesto. I danas ga možemo naći kao motiv u nekoj od crkava kao simbol koji i dalje govori nakon toliko stoljeća duge kršćanske povijesti.

Kršćanska simbolika u današnjem svijetu

Biti ovca i biti dio Kristova stada u ovčinjaku, dijeliti istu hranu, mjesto života i na kraju iste vrijednosti, upravo je to slika kršćana koji u Isusu prepoznaju svog Pastira i imaju u Njega potpuno povjerenje. U današnjem svijetu jedna takva slika ili duboka i drevna simbolika često puta izazivaju nerazumijevanje ili čuđenje. Za modernog čovjeka koji svoja znanja temelji na znanosti, na istraživanju i razumnom razmišljanju, takve slike i usporedbe možda su nešto zastarjelo ili čak primitivno. Za vrijeme jedne znanstvene rasprave, jedan od znanstvenika govoreći o odnosu između razuma, znanosti i vjere, sarkastično je rekao za kršćane: «Dok se mi borimo s konkretnim problemima koje želimo riješiti i razumom pokušavamo učiniti svijet boljim mjestom, oni i dalje pričaju o ovcama i pastirima». Imao je pravo?

Usporedba Crkve i kršćana s ovčinjakom simbolika je koja se temelji na primjerima iz konkretnog života. Isusovo naučavanje prepuno je takvih usporedbi koje kroz jednostavne svakodnevne slike izražavaju onu puno dublju stvarnost koja se krije iza tih slika. Simbolika je dio čovjeka i njegovog razmišljanja. I danas je svijet prepun takvih slika: u grbovima institucija, u logu pojedinih kompanija i drugdje moguće je pronaći mnoštvo jednostavnih simbola kao voće i raznih drugih koji govore na simboličan način o povijesti te institucije ili kompanije, onime čime se bave ili je to dio njihova identiteta. Kršćanska ikonografija koristi takve simbole i slike od samih početaka, kroz cijelu povijest Crkve.

Prepoznati se kao ovca i osjećati se kao dio stada u Kristovu ovčinjaku nije samo prihvaćanje jedne takve simboličke terminologije, već je i pitanje vlastitog identiteta. Ovca, u Kristovom smislu, nije stavljena prisilno u ovčinjak. Biti dio ovčinjaka je ponajprije Kristov poziv, a ovisi o ovcama hoće li u njegovu glasu prepoznati glas onog Dobrog Pastira koji daje život za svoje ovce. Upravo su slušanje Kristova glasa, osjećaj pripadnosti i pronalazak identiteta u Kristovu stadu temelj autentičnog kršćanskog života.

Identitet između norme i vrijednosti

Odazvati se na Kristov poziv i postati kršćanima ponajviše je prihvaćanje jednog novog stila života. Biti kršćani ne znači postati članovi neke određene skupine ili grupacije, već zajednice onih koji su prihvatili Kristov poziv poput nas. Identitet svake pojedine ovce, tj. svakog pojedinog kršćanina temelji se upravo na tome: na Dobrom Pastiru koji zove svoje ovce i pozna svaku po njenom imenu.  Isus je taj pastir koji skuplja svoje ovce i brine se za njih, ali je isto tako vrata kroz koja ovce ulaze. Objavljujući novo Kraljevstvo koje dolazi s Njim, Isus je možda i morao koristiti ovakvu simboliku da bi ga slušatelji mogli bolje razumijeti i prepoznati tu novost života koju i nije tako jednostavno odmah razumijeti. Takva simbolika možda je potrebna i nama danas da bismo mogli bolje prepoznati Kristov poziv i u našem konkretnom životu.

Često puta se Crkvu doživljava kao instituciju ili kao hijerarhijski uređenu organizaciju koja ima jasno uređene zakone, norme i propise. Ponekad su u središtu pažnje njezini pastiri i oni koji se brinu za zajednice, a zaboravlja se da su Crkva u isto vrijeme i pastiri i ovce, tj. cijela zajednica. I pastiri i ovce svoj život i sve ono što čine pozvani su temeljiti na Dobrom Pastiru i, slušajući njegov glas, pronaći svoj autentični kršćanski identitet. Na taj način se niti Crkva ne može doživjeti kao organizacija, već kao zajednica onih koji vjeruju u Krista. Na jednak način se i zapovijedi te zakoni koje smo pozvani čuvati i izvršavati kao kršćani, ne mogu doživjeti kao neka norma ili obveza koja se kosi s našom slobodom, već kao putokazi prema autentičnom kršćanskom životu.

Svaka norma u sebi sadrži vrijednost. Da bi se razumjela neka norma ili zapovijed, potrebno je najprije razumjeti vrijednost koja je sadržana u njoj. Ako smo kao kršćani pozvani kao vrijednost čuvati ljudski život u svakom obliku, onda zapovijedi poput zabrane ubojstva, pobačaja ili eutanazije nisu nešto izvanjsko ili strano našoj ljudskoj egzistenciji, već nam sama vrijednost daje smisao koji objašnjava normu ili zapovijed. Kršćanski identitet kojeg smo zadobili i prepoznali na temelju pripadnosti Kristovom stadu daje smisao stilu života kojim želimo slijediti Krista.

Identitet u svakodnevnom životu

Pripadnost Božjem stadu nije samo deklarativna, već od nas iziskuje svakodnevni hod vjere i prepoznavanja Krista u svakom segmentu našeg života. Često puta naš identitet može upasti u krizu zbog onih koji, zaobilazeći vrata i preskačući ogradu ovčinjaka, unose nemir među stado, ali isto tako možda i zbog manjka svjedočanstva onih koji su zaduženi za ovce na neki poseban način. Kriza kršćanskog identiteta može biti uzrokovana i lošim primjerom drugih kršćana koji žive pokraj nas i s kojima dijelimo iste vrijednosti. Svi loši primjeri ili negativnosti u životu ne smiju nas nikada odvraćati od onog jedinog glasa kojim nas Dobri Pastir zove u svoj ovčinjak jer kriza identiteta često puta može biti i znak krize vjere i pouzdanja u Boga.

Kršćanski identitet ima svoj izvor u Dobrom Pastiru koji se brine za sve ovce, ali dobiva svoju istinsku autentičnost samo ako prolazi kroz vrata Križa kojim je Krist pokazao koliko mu je stalo do njih, da i one imaju život i da ga imaju u izobilju (Iv 10,10). Prihvaćajući poput Njega sve naše životne križeve, hraneći se Njegovom Riječi na pašnjacima ljubavi i blagujući Njegovo Tijelo na stolu zajedništva – to je pravi put prema otkriću, svakog dana iznova, našeg kršćanskog identiteta i prepoznavanja Božjeg stada kao naše zajednice.

Na kraju nedjeljnog Evanđelja slušat ćemo Kristove riječi: «Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka, i njih mi treba dovesti». To je poziv upućen svima nama, naše biti kršćani ne može se zaustaviti samo na unutarnjem odnosu s Bogom, već smo pozvani svjedočiti ga svojim životom u svijetu i među ljudima koji nisu dio tog Božjeg stada. Jedno stado i jedan pastir – jedno Tijelo i jedan Duh: to je smisao našeg života u Gospodinu.