Položiti ispit života

Ta prekrasna livada iznad kuće moga djeda zauvijek mi je ostala u sjećanju. Volio sam trčati njome i puštati zmajeve. Oni su tako slobodno letjeli nebom, a tako sam se i ja osjećao. Mlađi brat i ja igrali smo se s našim labradorom bacajući mu štapove koje bi nam on uvijek vraćao. Nogomet je ipak bio glavni događaj dana. Postavili bi golove koje nam je djed napravio i u tom trenutku ta livada bi postala naš "Camp Nou", a pobjednik morao ići u selo po sladoled. Kada bi nam dosadilo, otišli bismo po štapove i na obližnjem jezeru, više-manje uspješno, hvatali ribice. Sunce nam se uvijek smiješilo, a oblaci su mu tek na rijetke trenutke znali sakriti lice. Kada bismo navečer došli kući, majka nas je uvijek dočekala sa spremnom večerom. Prije sna došla bi baka u našu sobu i sjela na naš krevet. Prva molitva koju nas je naučila bila je "Anđele čuvaru". Nakon nje napravila bi znak križa na našem čelu i pokrila nas pokrivačem. Stvarno Bogom dano, zar ne?

Jednog, naizgled običnog, dana otišli smo na rub naše livade. Brat je krivo udario loptu i ona se otkotrljala niz proplanak. Lopta je otišla u šumu u koju mi nikada nismo ulazili. Izvana je izgledala tako prekrasno - bila je velika i izazivala je strahopoštovanje. Majka nas je uvijek upozoravala da ne ulazimo u šumu. Plašila nas je pričom da se u njoj nalaze vukovi. No, nešto čudno me toga dana vuklo u šumu. Bratu sam zabranio da me prati i rekao mu da ću brzo doći. Njegove prijetnje da će me tužiti mami nisu me kočile. Jednostavno sam morao do te lopte, nogomet nam je bio sve. Čim sam kročio u šumu, smračilo se. Krošnje drveta su bile guste i zrake sunca nisu dopirale do mene. Mračnije je bilo svakim mojim korakom. Pogled mi je tada sletio na biljku koju do tada još nisam vidio. Ubo me trn i uzviknuo sam, no moj se krik nije čuo. Primio sam se za prst i nastavio. Tada sam ugledao obrise nečeg okruglog u daljini. Sve sam dublje zalazio u šumu. Već me postalo malo strah. Kad sam se približio tome što sam ugledao, razočarao sam se. Samo velika gljiva. Osvrnuo sam se oko sebe i shvatio da sam se izgubio...

Ulazak u "svijet odraslih"

Prošle godine postao sam student. „Sad si ušao u svijet odraslih“, rekla mi je tada stara susjeda sa četvrtog kata. Osjećao sam se tako važno kada sam išao podignuti svoj indeks. Indeks u ruci značio je početak ljeta i odlazak na more prije pravog studentskog života. „Što god da to znači“, razmišljao sam u svojoj glavi. Ljeto je završilo i označilo početak studiranja. Nije mi teško uklopiti se u nova društva pa sam jedva dočekao predavanja. I stvarno, već prvog tjedna sam stekao puno prijatelja. Toliko različitih lica i osobnosti na jednom mjestu me fasciniralo, toliko životnih priča. Ubrzo su uslijedili zajednički izlasci u grad. Grad koji mi se do tada činio tako mirnim i sigurnim. Nisam nikad bio neki party tip osobe, više sam volio noćne šetnje sa svojom ekipom po kvartu i cjelodnevno haklanje na školskom igralištu. No moj grad me upoznao i sa svojom tamnijom stranom, stranom punom grijeha koja se na dlanu pruža svakom studentu. I nažalost svatko od nas poklekne pred tom rukom. Povodljivi smo i slabi. Svi padnemo na kušnji kojoj nas sotona izloži.

Najteži ispit

Gdje je zapravo pravi problem? Skriva nam se Istina. Istina koja bi nam svima otvorila oči i vratila nas na pravi put. No, ulazak u šumu grijeha počinje zapravo puno prije. Grad Zagreb je pun studenata koji nisu rođeni u njemu i to mu zapravo daje dodatni čar. No, tu se javlja i jedan problem. Student se zatekao u novom gradu – to je novi početak za njega, bez obitelji i bližnjih. Da je kod kuće, sada bi se spremao s obitelji da zajedno idu na nedjeljnu misu. Ne bi propustio euharistiju. Svi znamo da je kroz euharistiju u najpotpunijem smislu prisutan Isus Krist i vidljivo je jedinstvo svega Božjega naroda na zemlji. I tako prođe nedjelja bez mise. Da, praznina se osjeti, ali prođe. Iduću nedjelju se ponovi isto i polako si se udaljio od Krista. Tada počinju pravi problemi. Ono što nas je prije ispunjavalo, ona prava radost i zajedništvo u Kristu, zamijenjeno je nečim drugim. Subotnja opijanja i triježnjenja vikendima u nepoznatim parkovima postaju naša stvarnost. Da, to je definitvno najteži ispit za svakog studenta. Zato moramo moliti jedni za druge kako ne bismo pali na njemu, kako ne bi ona praznina koja je ostala nakon što smo okrenuli leđa Kristu bila ispunjena tim grijehom. „Alkohol je trenutan, Bog je vječan“ – čuo sam na nekom predavanju o ovisnosti i trebamo biti svjesni toga. Svi mi kad-tad padnemo na tom ispitu, ali trebamo odlučno reći NE jer Krist nam nikada neće okrenuti leđa, On nas čeka raširenih ruku. Prava ljubav i radost nalaze se u Njemu.

Tamna šuma nakon sigurnih majčinih ruku

Kroz ovaj kratki period studentskog života upoznao sam puno mladih koji su na vrijeme postali svjesni uništavanja sebe, ali i svojih obitelji. Danas je lako izgubiti se, tako je lako skrenuti s puta. Grijeh se nalazi na svakom koraku. Toliko toga nama mladima odvlači poglede i pažnju, toliko toga nam uništava dušu. Mladi se sve više zatvaraju u sebe jer ih se laže i time truju njihove duše i srca. Kao i u uvodnoj priči, svi mi kročimo u tu tamnu šumu. Ona krije puno plodova koje do tada nismo okusili. Alkohol, droga, seks, internet, kladionice... Toliko je plodova koji su nam sada postali dostupni. Dok smo bili djeca, majčine ruke su nas štitile od svega zla. Danas stojimo sami u ovome svijetu i borimo se za sebe. I uberemo te grijehe. Otrujemo se njima i ništa više nije isto.

Nekoliko mojih prijatelja rano je „otkrilo“ kladionicu. Listić za listićem i tako im je nerijetko otišao čitav mjesečni đeparac. Onda slijedi još veći ulazak u blato grijeha. Laganje roditeljima i traženje novca postala im je sasvim normalna stvar. Još je gore što su lagali sami sebe da nisu ovisni. Taman kad bi odlučili prestati zbog nedostatka novca, uletio bi jedan dobitni listić i sve iz početka. Danas su se, hvala Bogu, othrvali tome. Shvatili su da je to uzaludno potrošeno vrijeme i novac.

Preko trnja do zvijezda

Hodajući životnim putem često ćemo skrenuti sa staze. Svi smo mi u nekom trenutku života imali zacrtani cilj. Koliko puta nismo došli do njega? Koliko puta se nismo ni potrudili napraviti korak prema njemu? Lijenost nas je često znala zaustaviti. Svima je Bog dao neki talent. Samo ga mi moramo otkriti i pokazati svijetu, iskoristiti ga u svrhu dobra. Puno puta ćemo naići i na neku novu biljku, tj. na neko novo prijateljstvo, zanimaciju ili cilj. Dogodit će se da se i opečemo, da nas ta biljka ubode ali moramo proći kroz trnje da bi došli do zvijezda. Sve će jednoga dana sjesti na svoje mjesto. Moramo se truditi i dati svoj maksimum kako bi jednoga dana kada se okrenemo iza sebe bili zadovoljni onime što smo učinili. U ovome razdoblju životu stječemo znanje koje će nam biti potrebno za život, prijateljstva koja će postat neraskidiva. Postali smo sada ovisni sami o sebi i odluke koje sada donesemo nas mogu obilježiti za čitav život. U takvim odlukama treba slušati svoje srce i razum, i ono najbitnije - imati povjerenje u Njega.

Put, Istina i Život

Studenti su stvarno jako izloženi grijehu. No to je borba koja će trajati čitav život. Ja se ne bojim te borbe jer čvrsto vjerujem u Krista. Vjerujem da je On „Put, Istina i Život“. Zna On što je najbolje za mene i u Njega se uzdam. Moja vjera je svakim danom sve jača. Crkva je moj veliki prijatelj. Zahvalan sam Mu na svim ljudima koje je uveo u moj život. Svakim danom učim što to znači biti vjernik, što znači biti Kristov i pripadati Kristu. Ne sramim se i ne skrivam da sam katolik. Danas, kada mnogi napadaju Crkvu, ja ponosno gradom hodam s križem oko vrata i svjedočim Njega. To je bit naše vjere – biti misionar u svojem mjestu, naviještati Njegovu riječ u svakom kutku ove naše Zemlje. Moramo djelima svjedočiti Evanđelje. Nedjeljom ići na misu, prekrižiti se i zahvaliti Bogu prije jela, pomoći slabijem u nevolji, ne trošiti novac koji je stečen žrtvom naših roditelja na razne grijehe koje nam se nude, biti pošten, ne sramiti se priznati da si katolik... Sve to čini jednog dobrog vjernika. Da, mladi, na to ste pozvani. Tako ćete svijetu pokazati pravu sliku Katoličke Crkve. Velika je to borba, moramo biti svjesni toga, puno je vukova koji se kriju u ovoj šumi. Svi oni žele nas uhvatiti i povući u tmine, a te tmine možemo pobijediti s Kristom. On je to naše Svjetlo, On je taj koji će nas spasiti.

Ulazak u svijet odraslih je stvarno težak. Taman kada pomisliš da si spreman, taman kada naučiš plivati u moru života, dođu nemilosrdni valovi koji te preklope i povuku na dno. Ali ponavljam, Krist nam nikada neće okrenuti leđa. Svjedočimo svoju vjeru bez straha. Pozivam sve studente da se uključe u rad svoje župne zajednice. Naša Crkva je raznolika i svi mogu naći nešto za sebe. Franjevačka, salezijanska, dominikanska, karmelska i dehonijanska mladež, studentski vjeronauk, crkveni zborovi, redoviti susreti mladih u župama i razne molitvene zajednice – svatko se može naći u nečemu. Zato već danas svratite u obližnju crkvu i pridružite se mladima. Vjerujte, tamo ćete naći ljude kojima je stalo do vas, tamo vas nitko neće čudno gledati jer ste drugačiji. Crkva je mjesto gdje se možete osjećati sigurno. 

Pozvani da ljubimo i širimo ljubav

„Griješiti je ljudski, ali ustrajati u grijehu je đavolski“, rekla je sv. Katarina Sijenska. Nekada, da bi nešto naučio, moraš se prvo opeći. Možda će na početku ostati rana na tvome srcu, ali Isus će ju zacijeliti. Iz svakog pada moramo se podignuti još jači i tako rastemo iz dana u dan. Samo Kristovim putem postajemo bliži Božjem kraljevstvu. Zato smo svi mi studenti pozvani da ljubimo i širimo ljubav baš onako kako nas je On učio. Pozvani smo da budemo prava slika onoga što nas Crkva uči od malih nogu. Budite jaki u svojoj vjeri i oduprite se svakom grijehu koji vam se pruža, ne dajte da vas odvajaju od Krista. U Njemu se krije sva moja snaga. Neka On bude i vaša snaga i svijet vas neće pobijediti.

Ja se ne sramim priznati da sam Kristov, a ti? :)