Na izvorima naše vjere

Kršćane se kroz povijest, često puta bez razloga, okrivljavalo za mnogo stvari ili probleme, a jedna od najstarijih optužbi bila je ona za kanibalizam. U drevna vremena Rimskog Carstva, u prvim stoljećima Crkve, poganima pa i samim carevima nije u potpunosti bilo jasno na koji način kršćani mogu jesti tijelo i piti krv svog učitelja i osnivatelja Isusa. Neshvaćanje, ali i netrepljivost prema Kristovim sljedbenicima vrlo često stvaralo je razne predrasude i kriva shvaćanja, poput same optužbe da za vrijeme tjednih okupljanja ritualno jedu svog učitelja. Možda je i danas sakrament Euharistije mnogima koji ga promatraju izvana nerazumljiv ili stvara poneku predrasudu, a često i sami kršćani ne shvaćaju njegovu dubinu i snagu koja se crpi na tom izvoru. Godišnji spomen i svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili Tijelova prilika je za produbiti razmišljanje i molitvu o tom sakramentu koji zauzima središnje mjesto u kršćanskom životu.

Židovska povijesna i ritualna Pasha

Za početak potrebno je utvrditi povijesno gradivo samih početaka Crkve i na trenutak se vratiti u dvoranu Posljednje večere, dan prije Kristove muke i smrti na križu na prvi Veliki petak. Nalazimo se u prvim desetljećima prvog stoljeća, mjesto je Jeruzalem u rimskoj provinciji Judeji i kontekst je židovski blagdan Pashe. Upravo za vrijeme te židovske svetkovine Krist umire na križu i nakon tri dana u grobu ustaje od mrtvih. Da bi se razumio u potpunosti sakrament Euharistije potrebno je krenuti još malo vremena unatrag, otprilike u 13. stoljeće prije Krista. Povijesni kontekst je sasvim drugačiji: mjesto je Egipat, a Židovi podnose teško ropstvo pod vlašću egipatskih faraona. Ali Bog nije zaboravio na svoj narod i na obećanje koje je dao Abrahamu i drevnim patrijarsima te se objavljuje Mojsiju u gorućem grmu i najavljuje oslobođenje iz egipatskog ropstva. Očekivano, egipatski faraon nije bio oduševljen Božjom inicijativom s obzirom da su Židovi bili dobri robovi i radnici pa su ga Mojsije i pomoćnik Aron dugo vremena i raznim znamenjima pokušali uvjeriti da pusti Židove prema novoj domovini. Kada su propali pregovori Božji anđeo smrti prolazi i ubija sve egipatske prvorođence, ostavljajući na životu one židovske jer su kuće Židova bile obilježene krvlju kao znak pripadnosti Gospodinu. Nakon tog bolnog gubitka za Egipćane, faraon ipak pušta Židove i Mojsije predvodi svoj narod prema Crvenom moru. Propast će neslavno potapanjem egipatskih trupa u moru i posljednji pokušaj da se vrati Židove jer je Gospodin bio uz svoj narod.

Ovaj događaj je povijesna židovska Pasha, temeljni blagdan za Židove koji označava prijelaz iz ropstva u slobodu, put od običnog naroda prema Izabranom narodu koji će kratko nakon izlaska iz Egipta sklopiti Savez s Bogom na brdu Sinaj i dobiti ploče s Božjim zapovijedima. Hebrejska riječ pesah (pasha) znači upravo 'prijelaz', a odnosi se na prijelaz Židova iz ropstva u slobodu. U drugoj knjizi Biblije, u Knjizi Izlaska čitamo u 12. poglavlju Božju zapovijed da se ovaj povijesni prijelaz iz ropstva u slobodu treba slaviti svake godine kroz ritualnu židovsku Pashu, u obitelji, blagujući beskvasni kruh i meso mladog janjeta ili kozleta kao spomen na oslobođenje iz ropstva. Na taj način, povijesna Pasha i ona ritualna ujedinjene su u jedinstveni događaj jer su obitelji svake godine slavile izlazak ne kao neku puku komemoraciju povijesnog događaja, nego kao trajnu Božju prisutnost i ispunjenje obećanja u svakom vremenu. 

Kristova povijesna Pasha

I napokon, vraćamo se u Isusov povijesni kontekst. U dvorani Posljednje večere Isus sa svojim učenicima slavi blagdan Pashe, onaj isti blagdan kojim su se Židovi toliko dugo stoljeća spominjali izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva. Ali u posljednjim Kristovim satima života Pasha u dvorani Posljednje večere postat će nešto sasvim novo, nešto puno veće i bitnije od židovskog blagdana. Bog je dao Židovima zapovijed u Knjizi Izlaska da slave Pashu kao spomen na oslobođenje, ali Krist prije smrti i uskrsnuća ostavlja novu zapovijed, da jedemo Njegovo Tijelo i pijemo Krv do Njegova ponovnog dolaska. Učenicima na Posljednjoj večeri možda i nisu bile sasvim razumljive Kristove riječi, postat će jasne tek nakon Uskrsnuća.

Događaji nakon Posljednje večeri poznati su kršćanima jako dobro. Muka, smrt i uskrsnuće nakon tri dana, u dan nakon subote blagdana Pashe, tj. u nedjelju postali su temelj na kojem će kršćanstvo početi graditi svoju vjeru. Na taj način, nakon židovske povijesne Pashe, može se govoriti o Kristovoj povijesnoj Pashi koja dovršava onu drevnu židovsku. Kristova Pasha je prijelaz iz smrti u život, tj. prijelaz iz ropstva grijeha koje je počelo prvim padom čovjeka u novi i slobodni život koji dolazi s Kristom u kojem svi ljudi postaju djeca Božja. Za Židove je subota bila posljednji dan u tjednu, dan odmora i molitve jer se u taj dan i Bog odmarao nakon stvaranja svijeta i čovjeka. Za kršćane nedjelja postaje središte, osmi dan i prvi u tjednu koji na taj način simbolizira novo stvaranje te novi početak u Kristovu uskrsnuću od mrtvih, koje postaje izvor kršćanskog života.

Euharistija kao spomen Kristove Pashe

Božji plan sa svijetom i čovjekom nazivamo 'povijest spasenja'. Iako je čovjeku Bog u stvaranju namijenio posebnu ulogu i status, čovjek ga je ubrzo izgubio zbog svojeg pada. Božja inicijativa unatoč tome nikada nije izostala: u drevnim vremenima objavljivao se ljudima punima vjere i odabrao židovski narod kao Izabrani, da budu priprava ponovnom uspostavljanju Saveza između Boga i čovjeka. Taj Savez, posve nov i trajan, ostvario se u Isusom životu na Zemlji, njegovom smrću i uskrsnućem. Savez na brdu Sinaj je usavršen i pročišćen i kršćani slave novi spomen, spomen Kristovog prijelaza iz smrti i grijeha u slobodu i novi vječni život koji započinje već ovdje na zemlji. Kršćanski spomen te Kristove povijesne Pashe je sakrament Euharistije koji je iz tog razloga temelj kršćanskog života. Poput židovske Pashe i kršćani slave godišnji spomen Uskrsa posebnom svetkovinom, ali kršćanski spomen se slavi svakom euharistijom, nedjeljnom i onom svakodnevnom tijekom cijele godine.

Čitajući Evanđelja i izvještaje o Posljednoj večeri, nailazi se na nekoliko detalja koji privlače posebnu pažnju. Isus je te večeri uzeo kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao svojim učenicima. Kršćanska euharistija je identično ponavljanje tih Kristovih gesti jer u strukturi, nakon naviještenih čitanja i svećenikove homilije, slijede dijelovi koji ritualno odgovaraju Posljednjoj večeri. Prinos darova koji se donose na oltar odgovaraju Kristoj gesti uzimanja kruha, blagoslivljanje i zahvala Bogu je euharistijska molitva koja je kroz povijest dobila mnoge nove dijelove, ali je ostala jednaka u svojoj prirodi. Razlomiti kruh odgovara lomljenju hostije nakon molitve Gospodnje, a dati kruh učenicima u euharistiji je sama pričest u kojoj se kršćani hrane Kristovim Tijelom. Identične geste ne čude jer je Isus tijekom Posljednje večere dao zapovijed da se sve to čini na njegov spomen.

Važnost euharistije za kršćane

Između Posljednje večere i kršćanske euharistije postoji i razlika: Krist ustanovljenjem same euharistije na Posljednjoj večeri navješćuje svoju žrtvu na križu i uskrsnuće od mrtvih te predaje model kojeg će kršćani preuzeti i slaviti u Njegov spomen. Kršćani iz toga razloga slaveći euharistiju Njemu u spomen ne slave jednostavnu ili puku komemoraciju Posljednje večere, nego slave spomen na Kristovu žrtvu na križu koja postaje središnje mjesto novog Saveza. Poradi toga kršćani ne blaguju beskvasni kruh i meso živinčeta kao drevni Židovi u spomen na izlazak iz Egipta, nego blaguju Kristovo sakramentalno Tijelo u prilikama kruha i vina kao živi spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće. To je spomen koji posadašnjuje Kristovu žrtvu pa u svakoj euharistiji koja se slavi Krist je prisutan. Posve je jasno da Krist ne umire svaki put iznova na križu u slavljenju euharistije jer je njegova žrtva bila samo jednom na brdu Golgoti u Jeruzalemu, ali u euharistiji svi ti povijesni događaji Kristove smrti i uskrnuća ritualno postaju stvarni i za nas danas.

Kristovo Tijelo poznaje razne načine postojanja: ono fizičko koje je živjelo na Zemlji, ono proslavljeno u uskrsnuću kao i ono sakramentalno Tijelo koje blagujemo u euharistiji. Stari Židovi o blagdanu Pashe blagovali su beskvasni kruh i obredno meso, a novim Savezom Boga i čovjeka u Kristu novi Jaganjac, koji oduzima grijehe svijeta, je upravo Krist pa stoga u Njegov spomen kršćani blaguju sakramentalno Tijelo i Krv. To Tijelo i Krv Kristovo blaguju se u prilikama kruha i vina koji se za vrijeme euharistijske molitve snagom Duha Svetoga transformiraju u Tijelo i Krv.

Korištenje kruha i vina ima duboku simboličku važnost: kao što kruh od mnogo zrna pšenice na kraju postaje jedan kruh i kao što vino od mnogo bobica grožđa postaje jedno vino, tako i mnoštvo kršćana koji, okupljeni u raznim zajednicama na slavljenju euharistije, blaguju Kristovo Tijelo i Krv postaju u Kristu jedno Tijelo i jedan Duh. Glavni smisao slavljenja Euharistije nalazi se upravo u tome: živi spomen na Kristovu muku i uskrsnuće koji se ritualno posadašnjuju i nama danas te blagujući njegovo Tijelo i Krv u prilikama kruha i vina u Kristu postajemo jedno Tijelo i jedan Duh. To Tijelo, u kojem je Krist glava, a mi udovi, ostvarenje je novog Saveza između Boga i čovjeka jer čovjek konačno, nakon prvog pada u Edenskom vrtu, može ponovno biti dionik života u Bogu. Blagujući Kristovo Tijelo i Krv mijenja se i cijelo naše biće pa su kršćani pozvani i konkrentim životom i djelima odgovoriti na Kristov poziv i slijediti ga u svemu što čine, da bi njihovo sudjelovanje u novom Savezu bilo dostojno.

Pitanje jesu li kršćani kanibali na kraju je možda i suvišno jer misterij koji obavija Božji intervent u povijesti preko Isusa Krista puno je dublji i složeniji od površnih ljudskih sudova koji se često baziraju na temelju izvanjskih subjektivnih dojmova. Blagovati Kristovo sakramentalno Tijelo i Krv u Euharistiji put je prema punini života u Bogu koju ćemo otkriti u potpunosti tek kad završi naše ovozemaljsko putovanje. Biti jedno Tijelo i jedan Duh u Bogu Kristov je poziv otvoren svakome tko ga želi slijediti kroz prizmu ljubavi i praštanja. Taj poziv upućen je i nama.