Bez života nema budućnosti

Svake prve nedjelje u mjesecu veljači Katolička Crkva slavi „Dan života“, dan u kojem se zaustavlja pred samim Bogom zahvaljujući mu za taj prvi i neprocjenjivi dar kojim svakog čovjeka poziva na odgovornost njegovanja, čuvanja, zaštite i promicanja života. Na taj dan Crkva nastoji na poseban način probuditi svijest u čovjeku kako je svaki ljudski život dar, poziv i odgovornost pred kojim stojimo svakodnevno vlastitom savješću i u koji smo dužni svakodnevno ulagati i čuvati ga u svakom trenutku i stanju. Stoga Crkva slaveći „Dan života“ želi probuditi u svijesti čovjeka onu osnovnu i temeljnu istinu o čovjeku koja se ujedno tiče i njegova dostojanstva, a to je da je stvoren na sliku i priliku Božju, kako čitamo u knjizi Postanka, sliku koju Bog odlučuje i zaštititi nama poznatom zapovijedi: „Ne ubij“. Tako nam se nastoji približiti i istina o neprocjenjivosti ljudskog života koje nitko nema pravo uništiti oduzimajući drugome osnovno i temeljno pravo na život koje je zagarantirano i zaštićeno poveljom o ljudskim pravima UN-a ili dati sebi pravo da se njime, a osobito onim još nerođene djece, koristi kako mu volja otvaranjem činu abortusa ili, s druge strane, eutanaziji.

Svetost života od začeća do smrti

I Katekizam Katoličke Crkve, kao i papa Ivan Pavao II., također nam progovara o svetosti života koje od začeća pa sve do smrti u sebi nosi djelo Božjega stvaranja i uvijek stoji u posebnom odnosu prema svome Stvoritelju, čime se još više stavlja naglasak na nedopustivost direktnog uništavanja ljudskog života, tim više što se protivi dostojanstvu ljudske osobe i svetosti Stvoritelja. Na taj način abortus, kao čin koji se protivi životu, te ako je direktan i izvršen u slobodnoj volji, izražava ne samo nezahvalnost Bogu, već se protivi i djelu Božjeg stvaranja, zatvara se budućnosti čovječanstva.

Stoga blaženi Ivan Pavao II. kad naučava o životu progovara prije svega kroz prizmu „svetosti života“ stavljajući naglasak na odgovornost koju svaki čovjek ima pred životom - kako vlastitim, tako i onim našega bližnjeg, a u našem slučaju osobito onog u početku razvoja, jer niti jedan život nije začet vlastitom voljom već od početka ovisi o svojoj majci, o svojim roditeljima i okolini koja ga okružuje. Riječ je o vrijednosti koja zahtijeva od društva da nad njome bdije te da u svakom trenutku i stanju bude zaštićena, tj. da se zaštiti ono pravo koje je temelj ostalim ljudskim pravima, a to je pravo na život. Što ujedno, gledajući ovaj zemaljski život, potvrđuje Ivan Pavao II govoreći: „On, uistinu, nije posljednja stvarnost, nego pretposljednja stvarnost; ipak je sveta stvarnost koja nam se povjerava da je čuvamo s osjećajem odgovornosti i da je dovedemo do savršenstva u ljubavi i daru nas samih Bogu i braći“.

Kriza čovječanstva

Tim riječima papa nastoji približiti čovjeku ne samo neusporedivu vrijednost svake ljudske osobe, već i nedopustivost da se njegova vrijednost relativizira i umanjuje s obzirom na ljudski egoizam, karijerizam, materijalizam i hedonizam koji, vođeni ateističkom filozofijom, nastoje umanjiti vrijednost životu do te mjere da ga se više ne promatra kao svetu vrijednost, šireći sve više novi pogled, kao i taj da se u nekim slučajevima promatra kao „otpad“ radi nekih eventualnih malformacija djeteta ili „nezgodnosti“ s obzirom na karijeru ili udobnost života.

Riječ je o klasičnom neprijateljstvu koji se zameće prema novom životu ili životu uopće jer se prema njemu odnosi ovisno o ljudskom komforu ili dobiti, čime se samo stvara i povećava sve veća zavjera prema životu i stvara nova kultura, tj. „kultura smrti“, koju danas, u 21. stoljeću, mnogi smatraju i čovjekovim najvećim dostignućem jer se čovjeku omogućuje da sam živi svoj život, da ga kroji prema vlastitim etičkim pravilima, vlastitim odlukama. A ponajviše jer se omogućuje čovjeku potpuno življenje slobode do te mjere da pokušava opravdati svoju sebičnost, narcisoidnost i protivljenje životu bez obzira koliko on bio neprijateljski raspoložen prema bližnjemu.

Ovo samo još više upućuje na to da je čovjek, ali cjelokupno čovječanstvo, u velikoj krizi, a osobito njegova budućnost jer se sustavno sve više povećava ne samo nepoštivanje života već i zatvaranje prema istome. Takav stav doveo je čovjeka da duhovno i moralno unakazi samoga sebe, pogazi svoje dostojanstvo, svoj poziv, uništavajući vlastitu savjest, otvarajući je i izgrađujući je u duhu egoizma, materijalizma i ateizma, što opet dovodi, kako Ivan Pavao II. ukazuje, do „zamračenja smisla Boga i čovjeka“, a samim time i života i dostojanstva. Time se čovjek udaljuje od samoga sebe povređujući ono za što je stvoren i na što je pozvan, tj. život.

Budimo narod života

Zato je osnovni poziv koji kršćanin, ali opet i svaki čovjek, nosi u sebi jest taj da bude narod života, narod koji se raduje budućnosti, ostvarenju i zbog čega je pozvan da uvijek brani, njeguje i promiče život jer nema budućnosti čovječanstva bez života, nema mira i sreće bez poštivanja čovjeka i života. Stoga pred svakim čovjekom stoji glavni zahtjev da se suprotstavi modernom ateističkom poimanju čovjeka, njegova dostojanstva i života. Posebno kada je riječ o početku života, koji su zamutili mnogi zagovornici abortusa, čime doprinose širenju „kulture smrti“ govoreći kako život započinje plačem djeteta ili nakon petog mjeseca. U tom slučaju se samo po sebi nameće pitanje: A što jest ili je bilo u utrobi majke samo 5 minuta prije rođenja ili petog mjeseca?

Pred svima nama, a osobito vjernicima, je zadatak da se suprotstavimo sve prisutnijoj manipulaciji koja sve više otvara vrata abortusu i eutanaziji, dvama zlima koja danas sve više imaju iza sebe drugačiju podlogu, tj. da se ukine pravo života ili da se usmrte oni od kojih društvo nema i neće imati nikakve koristi već samo nepotrebnu odgovornost, čime je, s druge strane, sve veća prisutnost diskriminacije u današnjem društvu. Zato Katolička Crkva trajno i neumorno potiče čovječanstvo da poštuje svako ljudsko biće te da ga promatra kao osobu od njezina začeća. U tom smjeru i papa Benedikt XVI. u enciklici Caritas in Veritate posebno smjera pozornost da čovječanstvo ima potrebu za etikom, ali ne bilo kojom etikom već onom koja uvijek stoji na strani čovjeka i života nastojeći ih u svemu zaštititi i uvijek promicati.

Stoga nam je svima osnovni zadatak da pred Bogom, pred samima sobom i pred budućnosti kao „narod života“ donosimo kvalitetne odluke kojima ćemo konačno pridonijeti društvu 21. stoljeća dajući mu novo lice, lice života dozivajući mu u svijest da čovjek nije samo tijelo već i duh. Pozvani smo stoga da najprije mi kao kršćani uvijek stojimo na strani čovjeka, na strani života, točnije na strani Abela i „život biramo“.