Povjerenje - ta velika i teška riječ...

Baš sam neki dan nazvao svoje stare prijatelje Josipa i Danka. Nismo se dugo čuli, ovih dana je svatko u svojim problemima, gužvama i obiteljskim obvezama... Iako nas je život odveo na druge krajeve grada, znali smo mjesto sastanka, ono je oduvijek isto. Kvart Maksimir je mjesto gdje se uvijek rado vratimo. Nemamo puno godina, 21 nam je na leđima, ali sve što smo prošli zajedno, krije ovo prekrasno naselje. Baš tih priča se uvijek rado sjetimo, one nas vrate u neke ljepše dane kada je jedina briga bila da stigneš doma na ručak...

Život je borba

Sjeli smo na klupicu u obližnjem parku. Bujica slika i scena iz mojega djetinjstva došla mi je na oči. Točno se sjećam onog skoka u napadu i postignutog koša na košarkaškom prvenstvu osnovnih škola. Borba! S košarke me sjećanje vodi u školske klupe. Dok sam još bio odličan učenik (da, bilo je i takvih dana!), užasno me zaboljela trojka iz povijesti i učio sam pet dana kako bih dobio odličnu ocjenu. Borba! Idući kadar je isto u školi. Mog mlađeg brata su neki klinci zezali i on se rasplakao. Ja dolazim do njega i nosim ga od tamo tjerajući te klince. Borba! Film se brzo premotava i dolazi u neku bližu prošlost. Još uvijek se nerado sjetim hladnog naleta trnaca u mome tijelu prije otvaranja rezultata državne mature. Borba! 

Otvaram oči i shvaćam da i danas imam puno bitki. Možda nisu teške kao traženje posla, plaćanje računa ili briga oko djece (iako je to slatka briga), ali svejedno me obilježavaju. Borba za završavanjem faksa ili borba koju vodimo mi "Nepomireni" radi nametanja ideologija i ukidanja Ustavnog prava na izbor samo su neke od njih. Da, život je borba! No, svjestan sam jedne činjenice, možda i najvažnije od sviju - niti jedna ta borba ne bi završila da nije bilo povjerenja u Boga. On je bio taj koji me vodio kroz svaki moj korak u životu. Na početku svog djetinjstva stalno sam slušao i učio o Bogu. To je korak koji svatko mora proći kako bi stekao povjerenje u Njega. 

Prepustiti se potpuno u Božje ruke

Još se uvijek jako dobro sjećam kada me baka prije spavanja dolazila pokriti i izmoliti sa mnom molitvu Anđelu čuvaru. Kap kamen probija, ne snagom, već strpljivošću i upornošću, kaže narodna poslovica. Baš ta kap je naš dragi Otac. Kapi Njegove milosti i ljubavi stalno padaju po nama ne bismo li maknuli ovo srce kameno koje se nalazi u nama. Ta kap dolazi preko različitih ljudi i situacija. Znam da je jedna od tih kapi bila i moja baka. Stotine ljudi, svećenika, prijatelja, rodbine, trenera i profesora, su bili baš ta kap koja me korak bliže približila Njemu. Učio sam o Gospodinu kako bih jednoga dana vjerovao. Danas mu se mogu predati u ruke. One su jedina sigurnost u mom životu. Te ruke me štite od zla ovoga svijeta i vode putem Istine i Ljubavi. 

Nedavno sam bio na duhovnom kapitulu na kojem je jedan fratar rekao: "Ako želite Boga dobro nasmijati, morate početi planirati!" I sad vrtim opet taj film u glavi i shvaćam da je veliki broj mojih želja koje se nisu ostvarile. Sigurno je jedna od njih bila upis na studij povijesti. Nisam uspio, i to me neko vrijeme kopkalo. Danas sam student teologije. Iskreno, tada se nisam vidio u ovome. Mislio sam da to nije poziv za mene i nisam ga htio prihvatiti. Međutim, kada sam vidio da borbe sa samim sobom ne vode nikuda, obratio sam se Njemu. Pustivši mu se u ruke, veliki val me udario i pogurao na ovaj studij. Taj val je bio pun Ljubavi, u to sam siguran. Sad vidim kako je lijepo studirati na ovome fakultetu, kako je lijepo misliti i učiti o Bogu. Divno je upoznati toliko kolega, prijatelja i svećenika koji će ti nekim savjetom, gestom ili samo osmijehom uljepšati dan. Svega toga ne bi bilo da nisam vjerovao u Njega i prepustio da mi On vodi život. 

Brod nije stvoren da sam stoji u luci

Sada sam svjestan da me svaka odluka donešena bez Njega neće odvesti na dobar put, jer je On naš početak i kraj. Kroz taj put, koji mi zovemo život, puno ljudi prođe. Nek se zadrže vrlo kratku i odu, neki budu tu do kraja života, a opet bilo je i onih koji se konstantno vraćaju. Poanta je: svaki od njih je dar Božji. Iz svakoga odnosa mi smo mogli nešto naučiti, bilo to pozitivno ili negativno. No, ono najvažnije je da kroz život ne kročiš sam. Brod nije stvoren da stoji sam u luci. Tako i mi, trebamo se otisnuti u svijet, koliko god bili povučeni. Tamo nas netko sigurno čeka, jer nismo stvoreni da bismo bili sami u ovome svijetu. Kad se odlučimo dići sidra i otisnuti se u daleka mora, Božji valovi će nas sigurno dovesti do nekoga. 

Meni je Gospodin doveo puno ljudi kroz moj život. Neki od njih su izašli iz njega jednako brzo kako su i ušli. Naravno, bilo je i onih koji su me duboko povrijedili, ali njima nisam, niti ću ikada zamjeriti. To je borba kroz koju svatko mora proći. Na kraju, ostanu samo oni kojima je iskreno stalo. Tu se stvara jedno veliko povjerenje koje ne smijemo izgubiti. Isto kao što cvijet treba zalijevati kako ne bi uvenuo, tako se treba brinuti i o prijateljstvu. Bog nam je poslao te divne ljude kako bismo zajedno kročili ovim svijetom i činili dobro. Da, povjerenje je jedna velika i teška riječ. Međutim, onaj tko postigne povjerenje, ljepšeg i sigurnijeg osjećaja neće dobiti. Baš to povjerenje vodi do Ljubavi. 

Blaženi Ivan Pavao II. je napisao: "Ljubav mi je sve objasnila, Ljubav sve riješila..." Borite se sa životnim teškoćama, ali vjerujte Njemu. On vam sigurno nikad neće okrenuti leđa. S rukom kojom će vas On voditi, pobijedit ćete svijet jer Ljubav sve pobjeđuje. Ja danas Njemu zahvaljujem jer mi je poslao Josipa, Danka i druge divne prijatelje koji su mi oslonac u životu. Bez onog temeljnog, bez povjerenja, ne bih imao ništa od toga. Uspomena s početka priče ne bi bilo. Zato vam iskreno preporučam, vjerujte Gospodinu! :)