Pronađi svoje izvorno ime...

Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode.
Kaže joj Isus: „Daj mi piti!”
(Iv 4, 7)

Isus, Izvor žive vode, umoran odmara se kraj zdenca. On, koji je nepresušni Izvor, žedan je i traži vodu od strankinje – Samarijanke. Bila je u iščekivanju, iako nije pripadala Izabranom narodu. Čekala je Mesiju. Njezina je znatiželja pokrenula razgovor s Onim koji joj je još nepoznat. A Isus joj otkriva neprocjenjivo blago, vodi je prema bitnom. Isusov pogled na njezin život promijeni njezino srce. On je ne osuđuje nego je oslobađa i nanovo stvara. Na spontani, duboki i neposredni način Isus je čini svjedokinjom radosne vijesti na dobrom tlu njezina srca koje je oduvijek poznavao, ali sada je to obraćanje očito te zarazi stanovnike grada.

Ona je uvela Isusa u njihove domove. I danas se Isus čini bliskim u našoj svakodnevici, primajući sve i nadajući se našem obraćenju koje nosimo u sjeni iščekivanja. Ovo iščekivanje nas snažno nosi, govori u nama, nosi čitavu našu povijest i našu prošlost. To je Jakovljev bunar u nama, mjesto susreta Samarijanke (nas) i Isusa. To je naša povijest..

Izvor vode, pet muževa, prostor klanjanja u duhu i istini... Ali to je i vrijeme kada će Isus izričito izjaviti da je Mesija. Jakov je bio veliki borac, pred Bogom priznat kao snažan (Post. 32, 23-33), ali i ranjeni čovjek koji nosi svoju povijest i nastavlja životni put. Godinama je u pustinji kopao svoj zdenac i nije to bio uzaludan posao. Pažljivo je i strpljivo tu čekao, iščekivao „Nekoga” i tako omogućio životni susret Samarijanke bez imena s Mesijom koji vraća svakome njegovo pravo životno ime.

Posebno se oslanjam na psalam 139. koji na lijepi način kaže, ne toliko da je Gospodin svugdje, nego da JEST tamo gdje sam ja„...proničeš me svega i poznaješ... S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.” (Ps 139, 1.5.) Daje mi živjeti, daje mi da budem „JA”. Pokazuje mi ono što je meni povjerio da budem.

Zanimljivo je da u Evanđelju slijepi, hromi, bolesni ne nose ime. To mi se čini jako važnim. Kroz ranjene, siromašne i odbačene čija se imena prešućuju Isus nas zatiče upravo u našim vezama ranjenosti, siromaštva i odbačenosti. Nijedan od njegovih ozdravljenih (osim Lazara, opsjdnutog demonima čije ime znači legija i slijepog Bartimeja) ne nosi ime. Oni su poistovjećeni sa svojim hendikepom, bolešću ili simptomom. Samarijanka sebe najviše prepoznaje kroz svoju „neurednu” prošlost, nema ime ni prezime. Sve se odvija kao da je identitet tih bolesnika, ime koje su dobili od rođenja, njihov „ja”, uništen zbog bolesti i još više zbog pogleda ljudi i obitelji. Oni ne vide u njima ništa drugo nego ono što ih marginalizira. Ali Isus ozdravlja u punini, ne dajući im novo ime. Ozdravljajući ih, on ih oslobađa od njihovog starog, „krivog” imena koji su im dali sugrađani. Tada više to ime nema svoj razlog opstanka. Na čudesan način on im vraća njihovo izvorno ime, ime djece Božje.

Isusova je gesta prema nama uvijek poziv da ponovno pronađemo svoje izvorno ime i da živimo po njemu. U mnogim situacijama ljudi su nam „pomogli” izgubiti to ime. Često nosimo ono što nam drugi daju za ime. Gleda nas se kroz prizmu grešnosti, a Isus nas liječi i vraća nam naš izvorni „ja”.

Korizma je prilika u kojoj bismo trebali postati svjesni činjenice da je naše izvorno ime ispunjeno dobrotom, mirom, nevinošću i ljepotom. Prihvatiti svoja ograničenja i slabosti te dopustiti Isusu da nas očisti. To je naša svakodnevna zadaća! Želim ti uspješno pisanje te zadaće!

---

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".