Premaleni za evanđelje?

Bio jedan pripovjedač koji je živio siromašno, ali bezbrižno. Vanjski svijet mu se činio sivim i bezdušnim i zbog toga je silno trpio. Dok je jednog jutra prolazio trgom pala mu je na pamet misao da ljudima počne pričati priče. Da im priča o dobroti i ljubavi i tako ih postupno privodi sreći. Popeo se na klupu i glasno pripovijedao. Ljudi bi se načas zaustavili, poslušali i produžili svojim putem. Znao je da se svijet ne može popraviti u jednom danu pa se nije dao obeshrabriti. Našli su se neki koji su ga slušali, drugi su se smijali i smatrali ga ludim. No, on je bio uporan. Kada nije bilo zainteresiranih ljudi pripovijedao je oblacima i užurbanim sjenama. Koliko god da se drugi nisu interesirali, on je zatvorio oči i pripovijedao iz čistog zadovoljstva. Nakon dosta vremena prišao mu je jedan dječak i želeći mu se narugati pitao ga je:
„Zar vidiš da te nitko ne sluša? Zašto onda gubiš vrijeme?“
„Ljubim svoje bližnje i želim ih usrećiti.“
„Pa jesu li sretniji?“ pita dječak.
„Nisu.“ Odgovori on.
„Čemu se onda trudiš?“ upita dječak pomalo osjećajući samilost.
„Nastavljam pripovijedati i to ću činiti do smrti. Nekoć sam pripovijedao da promijenim svijet…“ zašutio je. No lice mu ponovno zasja: „Danas pripovijedam da svijet ne bi mene promijenio.“

Napuštanje svoje sigurnosti

Sigurno svi imate iskustvo kada ste pogledali neki dobar film ili pročitali neku dobru knjigu ili priču, ili kada vam se dogodilo nešto lijepo. Uglavnom svemu tome je zajedničko da u tim trenucima u nama gori želja da to negdje s nekim podijelimo. Nažalost, puno puta se to događa i kada čujemo neki dobar trač, pa tražimo prvu priliku da ga negdje dalje plasiramo. Koliko oduševljenja u nama za takve stvari. Kao da je radost veća kada ju s nekim podijeliš. Zanimljivo je s koliko žara i uvjerenja smo recimo s ljudima spremni nešto i raspravljati, posebno kada nam se sukobljavaju mišljenja, pa energično branimo svoj stav.

Znamo da kada prevedemo riječ evanđelje, to znači Radosna vijest. Obratite se i vjerujte radosnoj vijesti. To je vijest radi koje oni ribari, ljudi kojima to je bio cijeli život i egzistencija – neki Šimun i Andrija, Jakov i Ivan smatraju da vrijedi sve ostaviti. Mreža koja predstavlja njihov „kruh naš svagdašnji“ – ostaviše je i pođoše za njim. Napuštanje svoje sigurnosti. Toliko čudesno, toliko nevjerojatno. Jesi li u srcu u kojem trenutku osjetio jednu takvu iskru, kako želiš ljudima prenijeti „radnju“ te Radosne vijesti? Jesi li kada gorljivošću kojom si prepričavao neki radostan događaj iz svog života ili neki filmski scenarij htio prenijeti i „scenarij evanđelja“ iz svoga života? Ako ne, onda je problem da te nije osobno pogodilo. Kao da te se osobno ne tiče. Doživio si nešto, uhvati te uzlet, polet, radost, htio bi vikati s krovova. Međutim, čim iziđeš na ulicu vidiš koliko si malen, koliko su ti krovovi visoko. Uhvati te nelagoda, strah, sram… Ljudima ispadaš glup, čudan, dosadan? Možda tvoje prelaženje preko srama i neugode promijeni nečiji život… da je samo jedan, puno je.

Baklja koja ne gori ne može zapaliti drugu baklju

„Bog je došao u naša srca, želi nam pomoći da budemo dobri.“ zapisala je jedna djevojčica na satu vjeronauka. Vjeroučiteljica je upitala: „A što s djecom koja Boga ne slušaju?“ Djevojčica je širom otvorila oči i mirno rekla: „Onda on opet ponavlja svoje.“

Bog i danas, uporno i unatoč svemu ponavlja svoju priču. Ali ipak nismo do kraja uvjereni u to, to je naš problem. Sve je u redu u ova četiri sigurna zida crkve. Ali vani kada ovce izađu, svaki vuk čini se kao da će nas pojesti. Odnosno, negdje u dubini srca možda smatramo da trenutno ipak postoje veće radosti, jača ispunjenja naših čežnji, od ove radosti, od ove Radosne vijesti. Naša „ponuda“ nije dovoljno atraktivna. Naravno, nije nebitan način na koji se evanđelje prenosi. Kažu da ne možeš dati ono što nemaš. Baklja koja ne gori ne može zapaliti drugu baklju. Sigurno da jedan od naših problema može biti taj da sami nismo dovoljno oduševljeni. Uz to jedna sumornost može ljudima prikazivati ovu vijest kao sve, samo ne kao Radosnu vijest. Nama kao ljudima potreban je, recimo tako, jedan sustav, zakoni i pravila, ali život vjere je više od toga. To je prije svega živa osoba koja ti mijenja život kada ga susretneš – Isus Krist. Nije problem u onome što kršćanstvo jest, nego naš način „prezentiranja“. Mnogima izgleda kao hrpa nepodnošljivog ograničavajućeg tereta koji ne možeš na svojim leđima nositi. Međutim, On je došao da život u izobilju imamo. Kolikim ljudima je susret s Kristom izmijenio živote. Ne postajemo mi nekakvi nadljudi nakon toga, vrsta nedodirljive elite, nego duše koje žele do nakraj svijet naviještati što nam je Gospodin učinio u životu, ne isključujući pritom borbe svakodnevice kao sastavni dio ljudskog, pa i kršćanskog života. Ovo sve skupa zvuči kao lijepa idealistična priča. Ali u konkretnom susretu teško je i do jednog pojedinca doprijeti. Ali gdje je srce otvoreno, ono će čuti ono što treba čuti. Ljudi vjere nisu neki fanatični tipovi koji okolo sve povlače za rukav sileći ih na obraćenje. To su smireni, realistični ljudi, koji puno ljube i puno trpe i u mnogome tišinom svoje svakodnevice zbore tko je Bog u njihovom životu. Ako Isus nije obratio sve, nećemo ni mi.

Daj svoj dio koji možeš

U prašumi je izbio strašan požar. Plamen je nezaustavljivo proždirao stabla i grmlje. Životinje su se panično kričeći dale u očajnički bijeg što dalje od vatre. Jedino je neki kolibrić letio u suprotnom smjeru s dvije kapi vode u kljunu.
„Kamo to letiš?“ upita ga lav.
„Gasim požar!“ odgovori mali letač.
„S dvije kapi vode?“
„Ja činim najviše što mogu!“- odgovori kolibrić.
Daj svoj dio koji možeš i koji je tvoja odgovornost pred Bogom. Dalje prepuštamo Njemu. Pomogla nam na tom putu Žena Radosne vijest, Blažena Djevica Marija. Amen.