Adventus – dolazak Sina Čovječjega

Jesen, pa uskoro prava zima, polako zaogrnu zemlju svojim maglenim pokrivačem. Stabla polako napuštaju svoja lišća. Životna bujnost ostavlja grane, priroda miruje, sabire se. Pa i pjesme ptica se čine diskretnijima, kao da ne žele prekinuti mir i tišinu hladnih noći koje su postale dulje. Ukratko, sve nas poziva na sabranost, mir. Radi se o tome da se povučemo koliko god je moguće, iz raspršenosti naših aktivnosti, kako bismo se bavili unutarnjim zbiljama, duhovnoj sabranosti, osluškivati spasonosnu tišinu. Premda današnja čitanja nose nešto burno i zabrinjavajuće u sebi, ipak vode nas k toj velikoj istini: povlačenje u molitvu, jer dolazi Spasitelj!

Budni budimo, jer ne znamo čas

„Polako, nije kraj svijeta!“ Volim koristiti taj izraz kad se netko naljuti i počinje „pijeniti“ zbog malih nesretnih događaja. Nije kraj svijeta, znači moramo se ipak malo sabrati pred tim događajima, ne biti odmah frustrirani, jer nije tako katastrofalno. Što nam se u ovom odlomku evanđelja čini najavom kraja svijeta? Prva napomena: ne nalazimo ovdje pojmove poput "kraj svijeta" ili "kraj vremena", ali kada ga pročitamo odmah se osjeti da se bavi apokaliptičkom slikom. Ovaj odlomak donosi jedan događaj koji će zbiti i koji će mijenjati sve što znamo: Adventus – dolazak Sina Čovječjega.

Središnje pitanje današnjeg evanđelja je vrijeme dolaska Sina čovjeka. Isus nudi razne slike za taj sudbonosni trenutak: Noa i potop, dvojica u polju, jedan uzet, a drugi ostavljen; dvije žene u mlinu, jedna uzeta, a druga ostavljena. Poruka je jasna: budni budimo, jer ne znamo čas!

Prva slika uspoređuje dolazak Sina Čovječjega s danima prije potopa. Evanđelje po Mateju obilježava ovaj put ženidbe, slavlja gdje se jede i pije. Gozbe opisane u Starom zavjetu nude slike prepune radosti. Vino teče u „slapovima“. A to često daje slavljima negativnu konotaciju: sve se obično pretvara u pijančevanje. Na primjer, Bog je objavio preko proroka Jeremije (51,39) da će osvetiti svoj narod upravo preko gozbe: „Kad se ugriju, priredit će im pijanku, napojiti ih da se provesele, da zaspe vječnim snom, da se više ne probude - riječ je Jahvina“. Takva će gozba biti mjesto božanskog suda Babilonu.

Jedni će biti opradani, a drugi ne

Vračajući se na evanđelje možemo shvatiti da je stanje prije potopa suprotno onome što bi trebalo učiniti. Prije potopa, ljudi su slavili bez brige i slutnje o mogućoj i skoroj presudi. Rezultat: sve ih je potop odnio. Sve, osim Noine obitelji.
Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Neki su kršćanske zajednice koristile baš ovaj odlomak kako bi opisale svoju teoriju o zanesenosti. Prema toj teoriji, kraj svijeta će se odvija po etapama. U prvoj etapi, izabrani će se uzeti izravno u nebo, dok će ostali osuđeni živjeti razne apokaliptičke muke na zemlji. Mnogi su filmovi kao što su Simpsoni išli tim putem prikazanja načina na koji će se dogoditi to izravno „uzimanje“ ili uzenesenje prema Bogu. Međutim, takva teorija ima premalo ili gotovo nema biblijskog temelja, i nije to kaoličko naučavanje. Što nam onda poručuje evanđelje?

U ovom odlomku Isus pokazuje kako bi mogao izgledati Božji sud. Riječ je o slici kako bismo dobro shvatili određeni događaj. Ta slika nosi ipak jednu brutalnu poruku: treba bdijeti, biti spreman, jer dolazak Sina Čovječjega ide u skladu s sudom koji neće biti isti za sve. Jedni će biti opradani, a drugi ne. U tom smislu, ništa nam nije tjeskodnije od osjećaja da smo ukradeni. U trenutku kada spoznamo da smo ukradeni, shvaćamo koliko je naša sigurnost iluzorna. Refleks nas vodi k tome činimo sve kako se to ne bi ponovilo: kupnja novih vrata i prozora, željezne zaštite, instaliranje nadzornih sustava povezani sa centralom, stavljenje sigurnosnih kamera...

U Isusovo vrijeme, lako je pljačkati kuće u Palestini. Evanđelje po Mateju poručuje da su kradljivci trebali samo probušiti rupu u zidove jer se sastojale od krhkih materijala. Jedina mogućnost da ne bude domaćin opljačan je da bdije kako bi ulovio kradljivca. To je jedan primjer koji poručuje Isus da ne budemo iznenađeni sudom povezanim s dolaskom Sina čovječjega.

Kršćani ne smiju prestati živjeti u iščekivanju

Martinu Lutheru se pripisuje ova rečenica: "Ako me obavijeste da je sutra smak svijeta sutra, ja bih svejedno posadio stablo jabuke." To pokazuje da kraj svijeta nije kraj. Poruka ovog odlomka iz Evanđelja po Mateju ne želi usmjeriti svoje čitatelje k tome da prestanu jesti, piti, ženiti se, orati na polju ili mljeti žito. Kršćani ne smiju prestati živjeti u iščekivanju tog dolaska. Naprotiv, Isus nas poziva da živimo u punini, jer znamo da je prolazan ovaj zemaljski život. Živimo znajući da je svijet u kojem se nalazimo će jednoga dana doživjeti svoj kraj. Uživajte u tome, da! Ali, oprez! Pazimo na svoje izbore, jer njihove posljedice nisu samo individualne ili subjektivne, nego duboko društvene. Nosimo odgovornost prema budućim naraštajima. I oni imaju prava, premda se nisu još rodili. A ta njihova buduća prava zovu naše sadašnje dužnosti. Ne gubimo vrijeme uzaludno!

Bdijte dakle! Bdijeti, ljubeći one oko nas! Bdijeti, donoseći ipravne i objektivne odluke za život! Bdijeti, praštajući onima koji nam nanose zlo. Bdijeti, boreći se za pravdu i solidarnost! Bdijeti, radeći na očuvanje naših obiteljskih vrednota, bez kojih ćemo jednostavno propasti! Bdijeti, ljubeći Boga! Ukratko, bdijeti znači živjeti Kristovo evanđelje na najintenzivniji način. No, prije toga probudimo se!