Čovječe, žurno siđi!

Zakej je bez dvojbe jedan od najpoznatijih i najsimpatičnijih biblijskih likova. No, on je isto tako jedan od najkontroveznijih, barem što se tiče njegova životnog puta do susreta s Isusom. On je ne samo carinik, nego nadcarinik tj. posrednik između utjerivača carine i rimske administracije. Taj „poslovni“ položaj bio je predmet zavisti jer omogućuje ugodno i udobno druženje s novcem i to s velikom količinom novca. No, onaj koji se nalazi na tom poslovnom prijestolju bio je automatski isključen iz civilnog društva, ali i iz židovske religije jer je kao takav izravni suradnik okupatora – Rima.

Sveti Luka nas obavještava da je Zakej „bio niska stasa“. Postavlja se pitanje: zar je prihvatio takvo lukavo zanimanje kako bi liječio svoj kompleks manje vrijednosti? Takav položaj mu daje pretjerani utjecaj na okolinu. Zar mu je to prilika da se osvećuje zbog eventualnih problema koje je imao u djetinstvu? Kako god bilo, njegov nizak stas mu je opet „priuštio“ nezgodnu situaciju jer mu je onemogućio čisti pogled prema putu kojim Isus ima proći. Možemo samo zamisliti sarkastičke osmjehe i ruganja mnoštva gledajući tog malog čovjeka. 

Sin Čovječji vraća nam sinovski život

„Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći“. Zakejeva odlučnost i snalažljivost su ono što ga čini simpatičnim unatoč svemu. Ova scena ima nešto što je u isto vrijeme ozbiljno i djetinjasto: odrastao čovjek, nezgodno je i nespretno smješten na stablu tražeći jednog prolaznika, ali i skrivajući se među lišćem. No, mnoštvo ga je jako dobro opazilo i nije štedjelo na ruganju. Razigrano mnoštvo može se samo diviti tom smješnom prizoru jednog bogataša niska stasa. No, iznenađenje dolazi Isusovom reakcijom. Isus preokrene tijek zbivanja. Daleko od toga da se pridruži sarkazmima i ruganjima mnoštva, naš Gospodin stane i baci na Zakeja zaigran i milosrdni pogled. Isus „pogleda gore“ kao da želi ubrati koji zreli plod i provocira dijalog s njime: „Zakeju, žurno siđi!“: želiš se uzvisiti, rasti pred očima svih kako bi nadopunio ono što nedostaje tvom niskom stasu, ali ne možeš na takav način, susret sa mnom se ne događa na takav način. Bog kojega si izdao i kojeg ipak tražiš, za kojim ipak čezne tvoje nemirno srce, nije na „visini“, „nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe...“ (Fil 2,7-8). Sišao je sve do tebe, čak se nalazi ispod tebe da te ne bi ponizio kao što čine tvoji sunarodnjaci i došao je prositi tvoje gostoprimstvo: „Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“.

„Danas mi je“, drugim riječima „danas želim, danas trebam, danas je trenutak da...“. Iznenađujuća je nužnost čiji odjek dolazi u riječima Uskrslog Isusa učenicima Emausa: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“. Ta Isusova spontanost za ulazak u Zakejevu kuću rezimira čitavo njegovo programsko djelovanje: „Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno“. Isus nije rekao: „onoga koji je izgubljen“, nego „izgubljeno“. Što je onda Zakej izgubio, doli milost koje ga je grijeh lišio? Trebalo je da Sin Čovječji siđe u naše čovječanstvo kako bi nam vratio sinovski život koji smo izgubili zbog grijeha.

Čovjek vječno čezne za Bogom

Iznenađen podignutim Učiteljevim pogledom prema njemu, Zakej žurno i radosno siđe kako bi odveo Isusa u svoj dom. Nigdje sveti Luka ne naznačuje kako su farizeji „radosno“ primili Isusa za stol. U ovom evanđelju zvanom evanđeljem radosti, radost gotovo da označuje djelovanje Duha Svetoga. Sjetimo se samo ozračja radosti Marijina pohoda Elizabeti (Lk 1, 3-56). Nije li Zakejevo ponašanje znak da je Duh sišao na njega, grešnika kojeg su starješine izbacili? Zakejevo srce postaje prebivalište Duha Božjega više nego srce onih „pravednih“ koji su se strogo držali Zakona. Zasigurno nije grijeh ono što je privlačilo Duha u Zakejevo srce, kao što ni farizeje ne posvećuju njihova djela. Radost dolazi iz velike i iskrene čežnje za Bogom. I to je Zakejeva radost. On je pustio Isusa da ga dirne riječima koje je već čuo o njemu i tiho je već nosio tu čežnju za njim. Vječna čovjekova čežnja za Bogom.

Evanđelje nam pokazuje kako Zakej, iako bogat novcem, ostaje slab s obzirom na smisao života. To siromaštvo duhom vodi ga na smokvu da vidi Mesiju. Materijalna dobra nisu ispunila njegovu beskrajnu žeđ i zato postaje „Božji prosjak“. Usred materijalnog obilja čovjek ostaje tragatelj Apsolutnoga. Premda napreduje malim koracima i mucanjem, čovjek je uvijek u potrazi, ima „nemirno srce“ (Augustin). Znakovito je da Katekizam katoličke Crkve počinje upravo s tom istinom o čovjeku: „Čeznja za Bogom upisana je čovjeku u srce jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga“ (KKC 27). No, u suvremenoj kulturi ta tvrdnja je smatrana provokacijom. Mnoštvo naših suvremenika možemo reći da ne osjeća nikakvu čežnju za Bogom. Za mnoge Bog više nije dobrodošao, nije očekivan, nego je postao stvarnost koja ostavlja ravnodušnim. Istine koje nam Bog nudi treba izbaciti kratkim zakonskim postupkom. No, u biti kada gledamo čovjeka u svojoj pojedinosti, sve je jasno: strašno ga muči ta vječna čežnja. Nemirno je njegovo srce, nezadovoljan je sobom jer nije središte svog bića. Tko će ga spasiti od njega samoga?

Ne isplati se više skrivati!

Čovječe, žurno siđi! Talijanski slikar iz srednjeg vijeka Perugini bio je na smrtnoj postelji. Odlučio je da se neće ispovijediti iz straha jer ako time misli samo spasiti svoje tijelo to bilo svetogrđe i uvreda Boga. Njegova žena nije previše znala o njegovom unutarnjem raspoloženju pa ga je pitala ne boji li se umrijeti bez ispovijedi. Perugini joj je odgovorio: „Draga, molim te da me ovako shvatiš: moje zanimanje je da budem slikar i dosta sam uspio u tome. Božje zanimanje je da oprašta i ako bude tako uspješan u tome kako sam ja bio u svome zanimanju, nemam nikakav razlog za strah“. Božje milosrđe oprašta naše grijehe. Zar to milosrđe ima granica? Bog nikada ne uskraćuje svoje milosrđe onome koji priznaje svoj grijeh, ali ne može ga niti nikome dati na silu. Obraćenje provocira vjeru slikara u Božju dobrotu i vjernost; preokreće čitav Zakejev život. Svima daje – kao dokaz – srce koje se otvara gostoprimstvu i podjeli dobara. Veliko bogatstvo više nije središte života: radost kojom je susret s Isusom ispunio srce otkriva neizmjernu ljubav koja je sakrivena u svakome srcu. I to je Isus došao pokazati: potražiti i spasiti ono što je u nama i po nama izgubljeno. Zato žurno siđimo k njemu! Ne isplati se više skrivati!