Savez spasenja

Razmišljajući o poruci ove prve korizmene nedjelje uočavamo da se korizmena liturgija odvija na dvostrukom kolosijeku: s jedne strane kroz osnovne etape povijesti spasenja ocrtane tekstovima iz Starog zavjeta , a s druge strane nam se u evanđelju nižu najvažnije činjenice iz Isusova života sve do njegove smrti i uskrsnuća.

Adamovim grijehom prekinuto je prijateljstvo čovjeka s Bogom, ali sam Bog započinje niz svojih zahvata da čovjeka vrati svojoj ljubavi. Među njima se osobito ističe Savez koji je Bog sklopio s Noom nakon potopa. Kad je patrijarh stupio na suho tlo, prikazao je Bogu žrtvu u znak zahvalnosti što je bio spašen zajedno sa svojim sinovima. „Tada reče Bog Noi i njegovim sinovima: Evo ja sklapam Savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas…nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti.“ Vidimo stoga i zaključujemo: Božje „kazne“ donose uvijek klicu spasenja: Adamu, protjeranom iz raja, obećan je Spasitelj; Noa, koji je spašen iz istih voda što su potopile bezbroj ljudi, dobiva od Boga obećanje da vode više nikad neće potopiti čovječanstvo. A kao znak svog Saveza Bog stavlja svoju dugu u oblak da bude znamen Saveza; to je duga mira koja spaja nebo sa zemljom. To je, dakako, samo simbol Saveza koji je neizmjerno veći, jer će biti kasnije sklopljen u Kristovoj Krvi.

Sveti Petar pak u drugom čitanju podsjeća prve kršćane na korablju u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. On sam objašnjava kako je protulik korablje krštenje i kako nas sada to krštenje spasava. Dok krsne vode uništavaju grijeh - kao što su vode potopa uništavale ljude grešnike – vjernici su spašeni po uskrsnuću Isusa Krista. Kršćanin je daleko više nego Noa - spašen po vodi. I to ne po drvetu korablje, nego po drvetu Križa Gospodnjega, po snazi njegove smrti i uskrsnuća. Korizma mora zato u kršćaninu probuditi sjećanje na krštenje po kojemu je očišćen od grijeha, ali i obavezan živjeti po dobroj savjesti održavajući vjeru u obećanje da će se odreći Sotone i da će služiti Bogu jedinome.

Kako bi i nas u toj odluci ohrabrilo i pomoglo nam, evanđelje ove nedjelje opisuje poznati prizor u pustinji gdje se Isus bori sa đavlom i odbija njegove napasti: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, kušao ga Sotona, čitamo. Protivno od drugih sinoptika Marko ne opisuje pojedine kušnje nego samo ukratko kaže: Duh nagna Isusa u pustinju. To se dogodilo ubrzo nakon krštenja na Jordanu: kao što se tamo Isus htio pridružiti grešnicima, kao da je i njemu potrebno očišćenje, tako se i u pustinji hoće s njima izjednačiti sve do krajnje granice koju je dopuštala njegova svetost, to jest da bude napastovan. Kad je prihvatio borbu sa Sotonom, iz koje je izašao kao apsolutni pobjednik, Isus pokazuje da je došao osloboditi svijet od gospodstva Zloga i u isto vrijeme zaslužuje svakom čovjeku snagu da pobijedi zasjede đavla.

Iz svega ovoga zaključujemo: iako kršten, kršćanin nije imun od napasti. Dapače, koji puta, što više nastoji da Bogu revno služi, to se Sotona više trudi i pokušava mu na putu postavljati zapreke kao što je htio zakrčiti put Kristu da ga spriječi te ne izvrši svoje otkupiteljsko poslanje. Mi kršćani, a osobito mladi vjernici, moramo stoga poučeni Božjom riječju u sličnom slučaju upotrebljavati ona ista sredstva kojima se i sam Isus poslužio, a to su pokora, molitva i savršena poslušnost Božjoj volji, jer pisano je: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4) Pouka je jasna! Treba je prihvatiti! Tko je vjeran Božjoj riječi, tko se njome stalno hrani nikakvo ga zlo neće moći  nadvladati. Korizmeno vrijeme upravo nas na to potiče. Započnimo stoga svoj korizmeni hod s Kristom Spasiteljem slušajući ga.