Dečko iz susjedstva

Filip Ivić, mladi vratar hrvatske rukometne reprezentacije i RK CO Zagreba spremno se odazvao našem pozivu da govori o sebi i svom rukometnom putu, koji je zapravo tek započeo. S jedne strane tipičan sportaš koji jasno vidi svoje ciljeve, a s druge skroman, pozitivan i iskren mladić koji ne voli da se o njemu govori u superlativima. Otkrio nam je zašto se život sportaša može usporediti s korizmom, kako se nosi s pritiskom i koji su njegovi najveći oslonci. U našem ovotjednom razgovoru upoznajte Filipa Ivića vratara, ali i „samo“ Filipa Ivića, ako se to uopće može razdvojiti.

Filipe, tek ti je 20 godina, a već imaš medalju sa seniorskog svjetskog prvenstva. Rukometni uzori sada su ti suigrači. Koliko ti to znači?

Često čujemo da je bronca neuspjah, ali ja mislim da nije. Istina, nedostaje nam još onaj jedan korak, ali važno je da smo se mi sretni i zadovoljni vratili kući, pogotovo mi mlađi igrači kojima je to prvo veliko natjecanje. Medalja je uvijek veliki uspjeh. Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj je za nas mlade igrče jako puno značilo. Svi one koje sam nekad gledao na televiziji - Alilović, Lacković, Vori... ne bih nikoga htio izostaviti, sada su moji suigrači i s njima dijelim svlačionicu. To je zbilja neprocjenjivo.

Koliko je mladom sportašu važna potpora obitelji i bližnjih?

Obitelj je na mom rukometnom putu imala možda i najveću ulogu. Bez njih sigurno ne bih uspio i zbilja sam im zahvalan. Uvijek su me bezuvjetno podržavali i pomagali mi. Vozili su me iz škole na treninge kako bih uopće stigao na vrijeme. Najčešće je to bila baka, koja mi je često i kuhala jer su roditelji radili.

Treninzi, utakmice, fakultet... kako uspjevaš sve uskladiti? Koliko vremena ostaje za ostale stvari?

Uz sve obveze ne ostaje puno vremena za stvari izvan rukometa. Ritam je poprilično naporan. Dosta putujemo, ali nije mi teško, za to sam se odlučio, volim to. Naravno, potrebna je velika potpora sa strane. Obitelj, djevojka i prijatelji su tu jako važni. Međutim, nađe se vremena. Jako volim društvo i imam puno prijatelja. Što se tiče fakulteta, želim imati i neke ciljeve izvan rukometa. Pritisak je stvarno velik i potrebno je imati i nešto što će te malo maknuti od svega. Upisao sam sada 3. semestar na Odjelu za izobrazbu trenera Kineziološkog fakulteta.

Mnogo si toga postigao sa samo 20 godina. Nedvojbeno je da si zbog rukometa mnogo toga morao žrtvovati. Kako gledaš na to? Smatraš li da si nešto propustio?

Niti jedna žrtva nije uzaludna ako znaš što želiš. Kada postigneš svoj cilj, onda je svaki napor bio vrijedan. Ja sam znao koji je moj cilj. Može se to usporediti i s korizmom. Smatram da je odricanje dio života. Barem ja tako prolazim kroz život. Odričem se nečega kako bih postigao nešto više. Nekad su rezultati odmah vidljivi, a nekad su potrebne i godine odricanja. Ne bih rekao da sam nešto propustio, naprotiv, puno sam više dobio. Nešto najljepše što se može dogoditi su prijateljstva. Zahvaljujući rukometu proputovao sam cijelu Hrvatsku, Europu, pa i svijet - od Mađarske, Švedske i Španjolske do Argentine. Na taj način stekneš puno prijatelja. I u privatnom životu se dosta družimo. To je ona ljepša strana rukometa, taj pozitivni natjecateljski duh i prijateljstva. Imam tek 20 godina, a mogu reći da imam zbilja puno prijatelja i to je jako lijep osjećaj. A što me tek još čeka?!

Što je najvažnije za jednu mladu osobu poput tebe da se ni izgubi u tom svijetu gdje često vladaju mediji, gdje ima mnogo pritiska?

Teško je, jako je teško. Mediji utječu na sliku koju javnost ima o nekome, što može stvoriti veliki pritisak. Naravno da ti laska kada o tebi govore da ćeš biti novi Omeyer ili Šterbik, ali stvara i pritisak s kojim se nije lako nositi. Važna je potpora obitelji i savjeti starijih kolega. Meni kao vjerniku naravno i vjera puno pomaže, ne samo u sportu već i u privatnom životu. Kada sam u crkvi osjećam neko neopisivo olakšanje. Vjera mi daje snage i poticaj je u mom životu. Naravno da je važna i u rukometu. Mnogi nas gledaju na televiziji i misle kako smo mi neke zvijezde, ali nije ni nama uvijek lako. Imamo i mi svojih crnih trenutaka. Tako da je u tim trenucima vjera uz obitelj najvažnija. Daje nam snagu i diže nas.

Gdje se vidiš za nekoliko godina?

Za sada se još vidim u Zagrebu. Svakom rukometašu je, naravno, želja igrati vani u nekoj od najjačih liga, ali za sada sam jako sretan u Zagrebu. Vani je možda puno jači rukomet, ali ovdje sam odrastao. Imam klub koji stoji iza mene, obitelj i prijatelji su mi tu. Volio bih biti ovdje još par godina, a onda, ako Bog da, možda otići, a možda i ostati jer, kao što sam rekao, sretan sam ovdje. Ništa mi ne nedostaje. Imam sve na dlanu.

RK CO Zagreb se često uključuje i u humanitarne akcije.

Da, u zadnje vrijeme sudjelujemo dosta u humanitarnim akcijama. Trudimo se pomagati što više i gdje god stignemo.  Mi se kao ekipa družimo, a uz to i pomažemo. Nastojat ćemo tako i dalje. Baš smo prošli tjedan sudjelovali u jednoj humanitarnoj akciji gdje smo se javljali na telefone u call centru. Eto, trudimo se koliko nam obaveze to dopuštaju.

Izbornik Goluža otkrio nam je i da vas je prije utakmice s Francuzima odveo u baziliku u Zaragozi.

Da, sad na prvenstvu u Španjolskoj smo bili u Bazilici del Pilar u Zaragozi. (Basílica de Nuestra Señora del Pilar - Bazilika Gospe od Stupa) To je bilo zbilja predivno. Bazilika je poznata po granatama koje nisu eksplodirale i još stoje tamo izložene. Tako nešto veliko i predivno još nisam vidio. Oduševila me i izvana i iznutra. Izbornik Goluža reprezentaciju, ali i klub, često vodi u crkve. To nam daje mir i sigurnost. I sad nedavno prije jedne utakmice smo s klubom bili u crkvi sv. Antuna Padovanskog.

Znamo da izbornik Goluža vodi seniorsku reprezentaciju na blagoslov prije svakog velikog natjecanja. Postoji li neka slična tradicija i u juniorskoj reprezentaciji?

U juniorskoj reprezentaciji nam prije svakog natjecanja dolazi vlč. Matija Pavlaković, održi nam motivacijski govor i daje nam blagoslov. Mnogo nam to znači. On nam isto vrlo često i prije utakmica šalje motivirajuće poruke. Posebno se sjećam prevenstva u Crnoj Gori kada je to radio prije svake utakmice. Ekipa mu je htjela zahvaliti dolaskom na misu u njegovu tadašnju župu sv. Petra apostola u Zaprešiću. Pošto nismo svi mogli doći, ja sam otišao kao kapetan i predstavnik.

I jedno malo možda neobično pitanje za kraj. Filipa Ivića kao vrata smo upoznali, ali tko je zapravo Filip Ivić?

Filip Ivić je jedan zanimljiv dečko (smijeh), koji je posvetio svoj život rukometu, koji je prošao jako puno toga, ali kojega isto tako još jako puno toga očekuje, koji je kroz rukomet i cijeli taj rukometni svijet naučio puno toga, a tek mu je 20 godina, koji mora još puno radititi jer zna da samo uz rad i odricanje može ostvariti svoje snove. Filip Ivić je zapravo dečko iz susjedstva koji tek uči što je život.