Čuli ste da je rečeno...

Kada slušamo evanđelje, u mnogim stvarima nam Isus zvuči dobro, lijepo i simpatično. Postoje neki odlomci evanđelja koji nam se već manje sviđaju, gdje bismo rekli: „Ajde, kako je da je, može proći.“ Ali postoje i neki koje naprosto nikako ne možemo „probaviti“. Mislim da evanđelje s kojim se susrećemo možemo svrstati u ovu zadnju kategoriju.

Najprije dolaze dužnosti, a zatim prava

Odlomak o tome kako ljubiti neprijatelja i davati od sebe više nego što se traži posebno je teško shvatljiv za današnje vrijeme, odnosno suvremeni mentalitet u kojem živimo. Osobito zato jer stalno pričamo o nekim pravima. U mentalitetu društva prevladava „matrica vlastitih prava“. Stalno netko potražuje neka prava. Prava sama po sebi nisu loša, ako nekome zaista pripadaju. Ali pri tom se zaboravlja da svako pravo nosi sa sobom dužnosti i odgovornosti koje treba izvršiti. I to najprije dolaze dužnosti, a zatim prava. U ovim zahtjevima Isus ne samo kao da pretjeruje, nego nam se čini i nepravedan. Zašto bih okrenuo nekome i drugi obraz? Neki kažu ako okrenem drugi, e trećeg više nemam.

Kada se malo osvrnemo oko sebe složit ćemo se da situacija u svijetu i društvu oko nas nije bajna. Naprotiv, suprotno od toga. Kao da je sve veći pad morala, odnosa među ljudima, rastu sukobi, ratovi i nepravde. S obzirom na neke Isusov zahtjeve mogli bismo doći do krivih zaključaka... Poput onog da je Božja volja da u svijetu postoji zlo i da se s tim treba pomiriti. Jesu li zlo ili nepravda u svijetu nešto što je Bog uzrokovao ili što je Bog htio, kao da bi to bilo nešto po Božjoj volji? Naravno da ne. To nipošto nije bilo u izvornom planu.

Činiti više od minimuma koji se od nas traži

Kada čovjek pretrpi zlo i nepravdu na svojoj koži jako je teško oprostiti. Ali s druge strane se zapitajmo kako bi samo ovaj svijet izgledao da u njemu nema ljubavi i praštanja, onih koji čine više od minimuma koji se od njih traži, koji ljube i žrtvuju se. Kako bi nam recimo izgledalo obrazovanje da nam svi učenici žive i rade da bi dobili prolaznu ocjenu, zadovoljavajuću dvojku, samo da prođu.

Ili kako bi svijet izgledao kada bi se svi vodili po logici: oko za oko, zub za zub. Taj krug zla... Taj začarani krug zla i osvete nikada se ne bi zatvorio i nikad ne bi prestao. Cijeli svijet i svi odnosi postali bi jedno veliko ratno polje u kojemu se zlu ne bi naziralo kraja. Počevši od onih najmanjih sitnica, a da ne govorimo o većim stvarima. Kao da toga svega već nema dovoljno prisutnog u svijetu. Itekako ima, ali u nama stalno tinja to načelo, čim smo povrijeđeni, vraćanje istom mjerom. Ili kada se pred nama nađe neka zadaća ili neko poslanje, rijetko postavimo maksimum, sve što možemo da damo, pa i više od svega što možemo... Normalno, naša sebična narav s jedne strane nas priječi u tome, a s druge strane naš manjak povjerenja da Bog može dovršiti i dovesti do punine djelo koje smo započeli... Kada bismo svi slijedili logiku minimuma i vraćanja istom mjerom svijet bi nam se lagano počeo pretvarati u pakao.

Nepraštanje i mržnja izjedaju ubogu dušu koja nema snage oprostiti

Počnimo samo od one obične svakodnevne razine, od naših obiteljskih domova, od odnosa muža i žene, djece i roditelja. Koliko tu postoji svakodnevnih razmirica i osveta, svađi i nesuglasica. Što kada bi se počelo primjenjivati načelo milo za drago, a većina to ima kao temljenu logiku, barem ono instinkitvno? Bogu hvala, ima mnogih koji se uspinju više, do razine praštanja i ljubavi. One razine koja ima snagu dotaknuti i promijeniti najtvrđa srca.

Griješiti je ljudski, ali praštati božanski. Kako Bog najviše od svega nama ljudima demonstrira svoju moć? Ne toliko kroz veličanstvene zvijezde, galaksije, komete, prostranstva, planine (iako i u tome ima nešto), nego najviše kroz milosrđe i praštanje. U zrcalu naše duše se upravo u činu praštanja najviše odražava jasnoća njegove slike.

Ljudsko srce i duša su osjetljive realnosti koje je teško zacijeliti jednom kad ih se načne. Ali najviše od svega nepraštanje i mržnja izjedaju onu ubogu dušu koja nema snage oprostiti niti sama to može učiniti. U tom trenutku priskače Otac nebeski čijem savršenstvu težimo. Dijete najviše uči hodati kroz padove, a Roditelj je taj koji ga stalno podiže kako se ne bi vratio puzanju.

Predajemo svoj život i odluke o praštanju u ruke Žene koja je oprostila ubojicama svoga Sina i ni u jednom trenutku nije izgubila ljubav u srcu, Blažena Djevica Marija.