Najvažnije u životu je biti dobar čovjek

Među sretnicima koji su na Hodočašću povjerenja u Berlinu bili smješteni u obitelji našlo se i pet Hrvata koje je ugostila baka mladenačkog duha, Renate Dasch. Gospođa Renate pripadnica je evangeličke zajednice, a život joj je obilježen umjetnošću – bila je operna pjevačica, sada u slobodno vrijeme svoj vrt iza kuće popunjava glinenim glavama koje sama izrađuje, a zidove kuće krase brojne njezine slike. U tom umjetničkom duhu odgojila je i svoje četvero djece koja su sva redom glazbeno nadarena. Vrijeme koje smo proveli kod drage bake Renate bilo je ispunjeno zanimljivim razgovorima o Susretu na kojem smo sudjelovali i ekumenizmu, te na poseban način o odnosima katolika i evangelika, a ovdje vam donosimo dio njezinih razmišljanja o tim temama.

Ovo je već 34. Hodočašće povjerenja na Zemlji koje organizira zajednica iz Taizéa. Kada ste se Vi prvi put susreli s Taizéom i na koji način?

Već više od 20 godina znam za Taizé preko prijatelja koji su boravili u tom selu u Francuskoj i uvijek su se vraćali puni pozitivnih dojmova i duhovno ispunjeni. Ponekad i u našem bogoslužju pjevamo neke pjesme iz Taizéa, a jednom mjesečno u našoj zajednici održava se i Taizé bogoslužje na kojem, doduše, do sada nisam sudjelovala. S Hodočašćem povjerenja nisam bila upoznata, ali sada sam sudjelovala na vašim molitvama i osobito me se dojmila različitost jezika koja se mogla čuti, a usprkos tome snažno zajedništvo koje se osjećalo.

Što Susret u Berlinu znači za mlade ljude koji ovdje žive? Kako je ovdje razvijen pastoral mladih – na koji način okupljate mlade oko crkvenih zajednica?

Pastoral mladih kod nas nije organiziran ni razvijen, a mladi se uglavnom nakon krizme udaljavaju od zajednice. Dok se kroz godinu i pol dana pripremaju za taj sakramenat koji primaju sa 14 godina, moraju barem jednom mjesečno dolaziti na bogoslužje i tada su još na neki način vezani uz Crkvu. Kada bi imali prilike više sudjelovati na susretima poput ovog Hodočašća povjerenja, možda bi ih to više približilo zajednici.

Kako ste se Vi odlučili ugostiti sudionike Susreta? Je li ovo prvi Susret ovakve vrste na kojem na neki način sudjelujete?

Nije mi ovo prvi put da sam ugostila mlade ljude – još dok su naša djeca bila mala, muž i ja smo primali studente preko udruge "Kopernikus" koja je pružila mogućnost studentima iz bivšeg istočnog bloka da jedan semestar ovdje studiraju i odrade praksu. Međutim, ovo je prvi puta da sudjelujem na susretu ovakve vrste jer takvih okupljanja kod nas u Njemačkoj nema zbog negativnog ideološkog prizvuka naše povijesti kada su se za vrijeme DDR-a i Trećeg Reicha također održavala okupljanja, ali koja su bila iskorištavana u političke svrhe. Održavanje Taizéa je ipak u ovom gradu bilo moguće jer je susret religijskog predznaka pa to čini bitnu razliku, a i vrlo je tolerantan, okuplja i katolike i protestante, nije sekta, ne zalazi u fanatizam ili fundamentalizam nego može biti dobar i poticajan za svačiji životni duhovni put.

Što mislite o ekumenizmu koji promiče Taizé?

Moja velika nada jest da je on zaista moguć. Iako se meni osobno mnoge stvari u katoličkoj Crkvi ne sviđaju, kao na primjer stav Pape prema evangelicima, celibat jer ga smatram neprirodnim itd., mislim da je ekumenizam ipak moguć. Odličan primjer za to vidjela sam dok sam jednom bila u svojoj vikendici u Bayernu. U nedjelju su evangelički i katolički svećenik zajedno slavili misu i svima su posvijestili da su kršćani, da su jedno, te im je pružena mogućnost da sami izaberu kako će se pričestiti i sudjelovati na bogoslužju. Svidjelo mi se što sam doživjela da su zajedno slavili bogoslužje bez ikakvih problema. Na kraju, ipak je najvažnije biti čovjek i zalagati se i raditi za dobro.

Pripadate evangeličkoj zajednici – jeste li aktivna vjernica? Koliko je vjera bitna u Vašem životu i životu Vaše djece?

Uglavnom sudjelujem samo na nedjeljnim bogoslužjima, ali zajednica mi je vrlo bitna u životu i bila mi je velika podrška kada je moj muž umro. Zanimljivo je da mi nismo odmah bili crkveno vjenčani jer se ja nisam smatrala dostojnom za to, a pojaviti se u crkvi u bijeloj haljini iz čistog formalizma također nije bila opcija. Međutim, s vremenom sam shvatila da je Bog milostiv i da je sama ljubav, da ne gleda samo na naše grijehe i slabosti pa smo se na 25. godišnjicu braka ipak odlučili i crkveno vjenčati. Vjerojatno je tome bio razlog i taj što vjeru nisam primila od svoje obitelji. Moj otac je vjerovao u nekog Stvoritelja, ali sve što je bilo vezano uz Crkvu bilo mu je teško prihvatiti. Isus je za njega bio samo velika osoba, a i meni je dugo bilo teško povjerovati da je On umro za nas, za naše grijehe. Sama sam odlučila krstiti se i primiti potvrdu, ali i to je bilo uglavnom zbog kolega i prijatelja. Put do intenzivnijeg angažmana u Crkvi vodio me preko glazbe – u Göttingenu sam jednom prilikom čula pjevanje zbora na bogoslužju, imala sam priliku uključiti se, a s vremenom sam dobivala i solo-dionice i to je bio moj početak aktivnog sudjelovanja u crkvi. Danas sam također u Crkvi najaktivnija preko glazbe, a na poseban način kada s kolegama pjevačima jednom godišnje u našoj zajednici izvodim Mozartovu operu "Figarov pir". Također, kako je naš vrhunski orguljaš u zajednici slabo plaćen, nemamo zbor, ali jednom u dva mjeseca on organizira posebno bogoslužje na kojem se izvode Bachove kantate, a ja sam uspjela naći ljude koji se okupe na nekoliko proba prije takvog bogoslužja i predvode pjevanje. A služba koju posebno radosno obnašam je služba lektora. Naravno, svoju vjeru prenijela sam i na svoju djecu, a unuci čak pohađaju dječji vrtić koji vodi evangelička zajednica.

S obzirom na postojeće razlike u vjerovanju i na Vaš stav o celibatu i katoličkim svećenicima općenito, kako je bilo ugostiti dva rimokatolička bogoslova i jednog sjemeništarca na par dana? :-) Kako gledate na to da su se 20-godišnjaci već sad odlučili biti svećenici?

Oduševljavaju me mladi ljudi koji već sad imaju cilj kojem teže u životu, ne samo za sebe nego i za druge ljude i na korist Crkve. Smatram to vrlo pozitivnim za razliku od mnogih mladih ljudi koji ne znaju što žele u životu niti koje su im mogućnosti.

Kako se Susret bliži kraju, koji su Vaši dojmovi? Kako biste zaokružili ovih par dana?

Gledajući vas mlade koje sam imala priliku ugostiti i bolje upoznati, vjerujem da u Hrvatskoj postoji pozitivna budućnost. Pomalo me strah da se bilo koji oblik vjerovanja ne pretvori u fundamentalizam i fanatizam, ali ovaj Susret apsolutno ne ide u tom smjeru. Mislim da se preko njega može stvoriti mir barem u Europi i nadam se da će se to zaista dogoditi.

Braća Marko i Dario o svom doživljaju Berlina
S nama su u obitelji bila smještena i braća Marko i Dario Pavlinović, bogoslov i sjemeništarac hrvatske dominikanske provincije te su vrlo rado podijelili svoja razmišljanja i dojmove o ovom Susretu:
"Na odlazak na Hodočašće povjerenja mladih u Berlin potaknula nas je mala znatiželja da vidimo i doživimo kako je to kada je istodobno na jednom mjestu okupljen veliki broj mladih iz različitih nacija i kršćanskih crkava, ujedinjeni u molitvi, međusobnom dijalogu i toleranciji. No, također smo bili potaknuti željom da ćemo, sudjelujući u molitvi i dijalogu, pružiti jedni drugima nadu u zajedništvo svih kršćana te isto tako pružiti svijetu poruku mira i solidarnosti. Kao članovima Reda propovjednika (dominikanci), vjerujemo da će nam taj susret biti jedno obogaćenje i primjer na koji način pristupati ljudima i naviještati im Radosnu vijest ljubavi, mira i spasenja", složni su Marko i Dario.