Vjera nema mjerila!

A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati...
’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je.”

Stigao je stariji sin, srdit. Nesposoban za iščitanje ljubavi koju mu iskazuje otac. A što je s nama? Osjećamo li Očevu nježnost prema sebi? Ova prispodoba nam govori da nije uvijek lako i da možemo lako biti slijepi pred takvom ljubavlju. Bog nas ljubi, ali kako? Često je puta njegova ljubav neprimjetna u fizičkom smislu. Samo očima vjere možemo to iskusiti. Zato je potrebno nadilaziti percepcije kako bismo dotaknuli otajstvo. Pokušajmo nadići naše emocije kako bismo susreli Onoga koji odbija spektakle. Iznad svih lijepih liturgija, srce otajstva ipak se događa u malom podijeljenom kruhu.

Kako shvatiti tu usku vezu imeđu diskrecije Božje prisutnosti i stvarnosti te prisutnosti? Priznajmo da smo pred tako diskretnim Bogom iznenađeni i pomalo izgubljeni. Samo nam molitva pomaže nadilaziti taj jaz između onog što osjećamo i Božje ljubavi prema nama. Danas Mu recimo: „Gospodine, ne znam kako me voliš, ali vjerujem da me voliš!”

Napustimo predrasude! Nije važno biti stariji ili mlađi, važno je vjerovati da smo Božji miljenici. Ta vjera nema mjerila. Ne postoji „vjerometar”. Vjera se ne mjeri po broju pobožnih vježbi. Zato je važno da se u korizmi odričemo duha mjerenja i računanja našeg odnosa prema Bogu i drugima.

Mlađi brat svojom je tvrdoglavošću naučio važne životne vrijednosti. Stariji sin izgubio je svojom poslušnošću smisao za prepoznavanje očeve ljubavi prema sinovima. Na kojoj se god strani nalazimo postoji mogućnost za dobro, ali i opasnost za zlo. Dopusti ocu (tj. bratu, sestri, bližnjemu) da te primi, da te podigne? Nikad nije kasno! Dopusti Bogu da ti presječe konopac kao onom alkoholičaru.

Leo Tanner nam pripovijeda kako se jedan misionar brinuo za čovjeka alkoholičara. Taj je čovjek jednog dana porazbijao namještaj i istukao svoju ženu. Misionar ga nađe u kuhinji uz kavu. Pored njega sjedi njegov petogodišnji sin. Misionar ljubazno pozdravi čovjeka i upita je li ponovno zabrljao. Čovjek se razljuti i poskoči. Ne kaže ni jednu riječ, prođe pored misionara u drugu sobu i vrati se s novim konopcem za vješanje rublja. Veže sina za stolicu. Drekne na maloga: „Diž’ se!”, ali dijete je potpuno vezano, stoga počne plakati i kukati: „Ne mogu!” Naš alkoholičar zatim se licem punim bola okrene misionaru i kaže: „Evo, vidite, ne može. Tako je i sa mnom. Jednostavno ne mogu.” Hoće reći da ne može prestati piti, no misionar izvadi svoj džepni nožić, presječe konopac za rublje te kaže dječaku da ustane. Dječak tada ustane, a misionar se obrati čovjeku: „Evo, vidite, ide!” „Da”, protumači ovaj, „ali samo ako presječete konopac!” Zatim će misionar: „Čujte me, došao je jedan koji presijeca konopce koji nas vezuju - Isus!”

To je ono što čini naša vjera. Daje nam priliku vidjeti naše pogreške, dopušta Bogu da nas zagrli, da nas oslobodi od krivnje i lutanja, od tame i vezanosti. Daje nam pravo na sve što je Njegovo: „Sve moje, tvoje je!”

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".