1. korizmena nedjelja

Naš poziv je da budemo sveti

Svakom velikom događaju u životu prethodi i određena priprema. Tako rođenju prethodi trudnoća, vrtić nas priprema za školu, škola nam pak daje znanje kako bismo jednoga dana mogli preuzimati odgovorne zadaće u Crkvi i društvu. Da bismo dobili diplomu, koliko li je samo muke i nauke potrebno uložiti u studij koji nas priprema da još dublje uđemo u ono čime se želimo baviti ostatak svojega života i tako sve do svoje smrti. A sve ovo prije nabrojano, bilo je upravo priprema za nju i kako si krojimo sve ovo prije nje, takav vječni život i imamo jer čovjek vjernik ne zaustavlja se samo na pitanju ili na trenutku smrti – on vidi dalje jer čezne za Životom, za samim Gospodinom.

Činom krštenja umrli smo grijehu

No, želimo li nasljedovati Gospodina, kod Njega nema kompromisa. Ili smo za Njega i Njegovu riječ i zapovijedi ili protiv. Srednjega puta nema. Temeljni događaj naše vjere jest Gospodinovo uskrsnuće. Iako temeljni, iako ispovijedamo u Vjerovanju da vjerujemo u uskrsnuće, toliko malo o njemu razmišljamo, toliko malo smo svjesni da se toga uskrsnuća spominjemo svaki puta pri ulazu ili izlasku iz crkve kada radimo znak križa. Tada se prisjećamo trenutka krštenja, trenutka kada smo rekli „Vjerujem!“ u Gospodina i „Odričem se Sotone i svih njegovih djela i svega sjaja njegova.“ Tim činom krštenja umrli smo grijehu, umrli smo starom čovjeku i obukli smo novoga čovjeka – samoga Gospodina. Onda se ovdje i s pravom pitamo, ako se tako odlučno svake nedjelje i svakoga dana odričemo zla i ispovijedamo vjeru u Gospodina, što nas to onda od njega odvuče? Zašto činimo ili govorimo nešto što ne bismo htjeli i za što znamo da će na nama i/ili na drugima ostaviti loše posljedice?

Korizma je milosno vrijeme

Đavao stalno napastuje. On zna što je dobro, ali ga ne čini. Korizmenim vremenom, korizmenim odricanjima i pobožnostima želimo ući u samu bit naše vjere. Pripremamo se za našu najveću svetkovinu – uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Time korizmeno vrijeme nije vrijeme u kojem se samo nečega odričemo ili možda smanjujemo kilažu, već milosno vrijeme u kojem, kako nam to izriče zborna molitva, „napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer“. U tom napredovanju i spoznaji Gospodina već od postanka svijeta želi nas spriječiti samo Zlo, Sotona, Đavao, Vrag ili Neprijatelj. Ni jedan pojam ili ime ne zvuči nam baš primamljivo i od njega bježimo. I bolje. Sveti župnik Arški, sv. Ivan Marija Vianney piše nam: „Đavao je veliki pas na lancu koji plaši, stvara veliku buku, ali grize samo one koji mu se previše približe.“

Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi!

Približavamo se i činimo zlo samo zato što su toliko puta plodovi koje nam nudi Zlo „dobri za jelo, za oči zamamljivi, a za mudrost poželjni.“ Čitamo li to u kontekstu naviještenog Evanđelja, đavao prvo traži od Gospodina da pretvori kamenje u kruh. Napast imati što više, možda i što nam u datom trenutku nije potrebno. Ali, „ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ Zatim đavao povede Gospodina u Sveti grad, na vrh Hrama. Svakako pogled zamamljiv za oči. No, „ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.“ I na kraju, Gospodin i đavao nalaze se na vrhu gore. „Za mudrost poželjno...“ „Vi ćete biti kao bogovi...“ „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ „Odlazi, sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi! Tada ga pusti đavao.“ Nije priznao njegovu vlast.

Veliki su ljudi otvoreni mogućnostima

„Non serviam!“ – „Ne želim služiti!“ bio je odgovor Lucifera Gospodinu i tu je pao i ohološću se udaljio od Boga. Svojom poniznošću čovjek vjernik „priznaje da je Božje stvorenje. Pomisao na to da je Bog sve, a da on nije ništa ne uznemiruje ga. Naprotiv, spoznaja da ga je Bog želio i pozvao u život za njega je oplemenjujuća.“ (Istinsko vodstvo)

Stoga, nemojmo si dopustiti da kroz ovu korizmu prođemo kao kroz tunel u kojem vidimo samo sebe. „Ljudi se rađaju bez zuba, bez kose i bez idela i većina njih umire bez zuba, bez kose i bez ideala“, kaže Alexandre Dumas. Ali veliki su ljudi otvoreni mogućnostima koje nadilaze ograničenje njihova „ja“ i nemirni su dok ne kažu „da“ svojem pozivu.“ (Istinsko vodstvo) A naš poziv je da budemo sveti...

Autor: vlč. Tomislav Hačko

Objavljeno: 09. 03. 2014. u kategoriji Duhovne misli